Prošlo je previse vremena otkada nisam natipkala blog post ovdje. Nekako ili nemam inspiracije, ili me život prebije mokrom krpom pa nisam za ništa osim posrkat pola pive i odvući se u krevet.
Protekli vikend dogodilo se nešto što je to promijenilo.
Prijateljica i ja odlučile smo neplanirano, neorganizirano, kao muhe bez glave – otići na planinarenje na Velebit.
True story, čekaj da ti ispričam kako je sve krenulo
Znaš kako to ide kad se dogovaraš s prijateljicom za neki izlet. Ja mogu, ona ne može. Ona može, ja ne mogu. Posao, djeca, temperature, školske obaveze, rođendani i BAM. Prođe godina nisi ni trepnula. Ubacit ću ovdje, pa si malo razmislimo, kako je našim muškarcima puno jednostavnije polazi od ruke dogovoriti ovakve stvari. Oni odu na pivu/kavu/sok u roku pet minuta tu je ekipa od njih deset, izlet dogovoren, hotel bukiran, samo što se nisu utrpali u auto, ni gaće im ne trebaju.
What the actual fuck?!
Long story short – trebao nam je neki kratki izlet, koji ne uključuje fancy mjesta, presvlačenje, štikle ni noćne klubove, puno ljudi ni previše para. To će značiti samo jedno – negdje u prirodu. U dosta rezigniranom i neodgovornom dogovaranju odlučile smo da će to biti izlet na neku planinu. Dovoljno daleko Zagreba da možemo relaksirat’ mameći mozak, ali opet ne predaleko jer smo mutave za takve pothvate i ne da nam se paliti mozak na više od 1500 okretaja (to je samo za ravno, desno, lijevo navigaciju). Obzirom da nemamo apsolutnog pojma gdje ni što, potražile smo pomoć zajedničkog prijatelja Marka koji se ovakvim stvarima bavi za život.
Zadana lokacija – Baške Oštarije
Posljednji put bila sam tamo na utrci Lika traila, hiljadu i stote prije Krista, zapravo 2016. godine taman prije nego sam rodila drugo dijete, jedno mjesto ispod brončane medalje u ženskoj kategoriji (keep your pants on, nije bilo puno žena, zato sam tako dobro rangirala na trci).
U međuvremenu moram priznat jesam planinarila, i to u Gruziji.
Velebit je monumentalan. Glupa riječ, ali tu planinu ništa drugo ne opisuje bolje. Divlja planina, vruće u jednom trenu, udari vjetra u drugom, sve boje spektra guste šume, suhih ravnica, golih stijena i pogleda na more. Apsolutni orgazam za mozak.
Baby Velebit za potpune početnike
Dakle, Baške Oštarije. To bi bio Gospić, ako zujiš i razmišljaš otvorit Google mapu. Zamolile smo Marka da nam odabere rutu dovoljno dugačku, ali ne pretjerano napornu jer smo u nikakvoj formi. Nema problema kaže, šaljem ti sve kroz par minuta. Staza Baške Oštarije-Visibaba.
Mi i dalje sjedimo na kavi potpuno nazainteresirane jer – nas dvije same na Velebitu, s nikakvim iskustvom u navigaciji planinarskim stazama, mjestima ni topografskim kartama. Kunem se ne bih znala pročitati topografsku da mi život ovisi o njoj. One crte – ja samo vidim slojeve sladoleda.
Moš mislit da ćemo ić.
Stižu whatsapp poruke – lokacija parkinga za auto, lokacija gdje ručati, gdje spavati (to nismo poslušale jer smo pokondirene tikve), ruta ukucana i mapirana u aplikaciji s GPS satelitskom navigacijom točnijom od dilerske vage. Sad moramo ići, nema druge.
Oprema za planinarenje, klozet papir i gavrilovićka
Barbara, od milja Brba. Tako se zove moja prijatelica, vjenčana kuma i diplomirana novinarka s legit karijerom u struci. Barbara nije ono što bismo rekli aktivni planinar, nisam ni ja. Od opreme smo akumulirano imale jedne dobre štapove i jedne strgane, jedne vlasničke i jedne posuđene gojzerice, wc papir i previše toplih stvari u ruksaku jer – Velebit. Ono što vam želim reći je da nismo bile spremne, nismo se spremale, nismo se trebale posebno spremati.
Što ti treba za planinarenje?
Gojzerice bez obzira što je bilo toplo i nije kiša, teren je mjestimično kamenit i strm, noga će biti stabilnija u visokim cipelama nego niskim. Uložiti u dobre gojzerice može ti se isplatiti višestruko, recimo kad šećeš psa i staneš u neko random govno, ili se baviš nekom od veselih poljoprivednih aktivnosti tijekom kojih možeš ostati bež nožnih prstiju. To jednom kupiš i imaš dok ne umreš. Više-manje.
Štapovi za hodanje, kvalitetni (ima ih često na akciji u Kibuba ili Iglu Sport, može se naći i u Decathlonu). Samo pazi, bolje je jednom kupiti prave, skuplje štapove koji se izvlače na kopče, ne na izvrtanje jer ovi potonji brzo slome. Što lakši štap, to lakše hodaš. UPDATE – upravo sam u LIDL-u ubola odlične Crivit štapove na kopče za 150kuna. Ako čitaš (rujan 2022), trči u LIDL i ubadaj te štapove – provjereno dobri.
Ruksak jer moraš stati svako malo i potrpat sendvič na uzvisini s pogledom na more s jedne strane i ogromnu planinu s druge. Ruksak je dobro da je lagan i ako je ikako moguće planinarski. Razlika je ogromna kad hodaš 15tak kilometara i znojiš se usput. Planinarski ruksaci su ergonomski složeni tako da stoje na lumbalnom dijelu leđa i tako nose vlastitu težinu, a ako se malo više isprsiš možeš ubost i model koji je potpuno odvojen od leđa – tako nećeš imati uzorak ruksaka na majici kad staneš. To uredno posudite od nekog prijatelja koji se isprsio, what are friends for?
Vode minimalno dvije litre, ili više ako je baš jako vruće. Vode nikada dosta.
Hranu smo složile kretenski, kao da idemo s djecom na Činovničku livadu, ali budući da je naša ruta stvarno turistička, dalje od ementalera, parizera ili gavrilovićke u kajzerici neće ti trebati. Možda koja čokoladica, ona fitness koja se neće rastopit, jer je jednako tako ne fina. Čokolade nikad dosta.
Tajice/hlače za hodanje kratke i duge, jer vrijeme se može okrenuti dok si rekao keks. Jedna rezervna dry fit brzoznojiva I brzosušeća majica, tanka majica dugih rukava i šuškavac koji štiti od vjetra. Buff marama kojeu možeš zamotati oko vrata, oko glave, preko nosa – kako god ti treba i paše. Dobre čarape koje ne klize, potraži one koje su za lijevu i desnu nogu.
Ne želiš znati što je moja zimogrozna guzica još imala u ruksaku, nebitno jer nije trebalo. Samo ću ti reći ako ideš kasnije u sezoni – flis majica, kabanica i tanka pernata jaknica (ima ih u Decathlonu, jeftine su, lagane i zamotaju se u malo klupko).
Nemoj nositi – debele pernate jakne jer ćeš riknut od znojaža, obične tenisice jer ćeš slomit nogu, debele vunene čarape jer će ti se smežurati prsti od znoja, previše stvari u ruksaku jer ćeš kihnut na uzbrdicama. Pravilo nalaže da ti treba biti lagano na leđima, stabilno na nogama i malo hladnjikavo na startu.
Planinarenje preko aplikacije Komoot
Naša ruta stigla je u obliku linka kojeg sam mogla pratiti kroz web preglednik, ali budući sam geek, skinula sam aplikaciju Komoot kreirala korisnički profil. Ipak idemo na planinu i šta ako nema interneta, a ja ne znam lijevu i desnu stranu na cesti prepoznati. Better be safe.
Aplikacija je zapravo društvena mreža, thank you very much, nisam imala pojma. Ljudi dijele svoje rute, biciklističke staze, svašta nešto. Jako zanimljivo.
Link na našu rutu možeš pronaći ovdje.
Navigacija radi bez greške, jako brzo i precizno. Sasvim dovoljno da se potpuno opustiš i uživaš u žetnji, kao da si već nebrojeno puta gazila tim istim putem, istom stazom.
Premužićeva staza
Auto smo pakirale na kraju Premužićeve staze. Taj lik Premužić, sve sam razmišljala dok smo hodali. Sigurno je neki stari barba s smeđim vunenim, kratkim i poderanim hlačama na crtu, konopom umjesto remena, izgužvanim papcima i šeširom umrljanim od zemlje i znoja. Hodam po kamenjaru i vidim Premužića kako na magarcu nosi taj isti kamen po kojem hodam, jedan po jedan slažući 50 i kusur kilometra dugačku stazu kroz najljepše dijelove Velebita. Tako je i bilo dok nisam ukucala u Google “Premužić Wiki Who” i shvatila da su stazu radili lokalni seljaci, ali sigurno su svi imali debele smeđe hlače koje svrbe.
Anyways. Krenule smo preobučene jer smo eto glupače, prema ogromnom brdu ispred nas – a nagivacija nas vodi točno preko vrha. Lijepa slika, zar ne?
Šumske vile, ali Tomb Raider stil
Nakon popriličnog uspona staza kreće nizbrdo kroz kamenjar, niz livadu do prekrasnog kamenog stupa gdje smo uništile prvi sendvič i uživale u tišini planine i pogledu na more.
Srk vode i krećemo dalje nizbrdo kroz šumu do raskrižja gdje sam čula neke ljude iza nas. Zapravo je to bio striček iz Komoot aplikacije koji se derao iz dubine mojeg džepa da smo na krivoj stazi već 30 metara. Staza je vrhunski označena, samo moraš biti na točnom pravcu. Cheers to that!
Nastavljamo dalje nizbrdo kroz predivnu šumu, gdje sunce sramežljivo probija kroz visoke krošnje, a nas dvije izgledamo kao šumske vile. To je velika promjena, jer obično izgledamo ko opanci. Još mrvicu i spajamo se na Premužićevu kamenitu stazu, ravna poput sloja paštete na bijelom kruhu.
Dabarska kosa i pogled na golaća
Na kraju dolazimo do najljepšeg dijela, Dabarska kosa koja otvara pogled prema moru i spaja sve boje svijeta u jednom pogledu. Smeđe, crveno, zeleno, plavo i ispred, gol kao od majke rođen, otok Pag. Vjetar puše, hladi nam usijane glave od sunca septembarskog vikenda, valjda zadnjeg ovako savršeno sunčanog. Čime smo mi ovo zaslužili? Ovakvu prirodu, na samo dva i pol sata od Zagreba?
Ko ovo more platit’?
Hodamo ravno i stižemo do dijela gdje se treba penjati na Visibabu. Piše trideset minuta, a ja sam gladna za tri minute. Pogledale smo se molećivo, jedna drugoj komunicirajući prešutno kako nam se više ne da.
Ali nećemo biti papci, idemo uzbrdo. Penjemo se uz stijene do uzvisine koja nas je izbila iz cipela. Doslovno. Odustajmo od daljnje šetnje jer tu je predivno, pogled vrhunski, sendviči su već vani, wc papir također (morala sam nos obrisat). Natrag smo se vratile istim putem, ali sada sam stričeka u Komootu malo pojačala da vrišti odmah kad krivo skrenemo, jer naravno da jesmo.
Dosadni tehnički detalji
Trebalo nam je oko 6 sati sveukupno za 11.2 kilometra, uspon je bio 480 metara, downhill 310metara. Prosječna sporost kretanja 3,3 km/h. Staza je zaista blaga i široka, ima samo jedan veliki uspon, ostalo je piece of cake. Možete se uputiti s starijom dojenčadi (12 godina naviše), bez pretjerane fizičke spreme.
Do Gospića treba samo dva i pol sata, stigneš se i vratiti u Zagreb. Ručak jedeš u hostelu Baške Oštarije (teleće varivo s medvjeđim lukom). Eto, nadam se da ste uživali i da ću nekad vidjeti vase fotke s ove ture. Pozdravljaju vas Margot, Marko i Barbara.
Love ya.
