Protruzija diskova lumbosakralne kralježnice – zvuči kao terminalna bolest, ali sa šljokicama. Dobro došli u dnevnik protruzičara, kojim ću (nadam se) lakše pronaći pravo rješenje za sebe, možda pomoći nekome s sličnim stanjem.

DISKLEJMER (samo jedan, jer ovo ću reći samo jednom) – moji problemi, dijagnoza, moja terapija i vježbe ne mogu se primjeniti kod svih sličnih slučajeva. Ovo stanje se toliko razlikuje od osobe do osobe da nema nikakvog smisla tražiti rješenje guglanjem sličnih dijagnoza i uspoređivanju vrste/težine problema. Ima li smisla pronaći još nekoga s degenerativnim promjenama čiji L4-L5 disk protrudira širokobazno 3,7mm,  a L5-S1 dorzomedijalno i obostrano paramedijalno 4,1 mm,  kad ta osoba ima potpuno drugačije živote navike i tjelesnu konsttituciju. Možete se jedino držati za ruke i pjevati pjesmice.

Male stvari koje nikada ne cijenimo

Jedna sam od onih koja neće sjesti u restoran (možda sada ipak bih) s drvenim klupama bez naslona. Razlog nije moja umišljena njuška, već znam kako  na takvoj konstrukciji ne mogu sjediti duže od petnaest minuta.  Kad odemo u posjet prijateljima ne mogu se opustiti i zavaljeno sjediti dok ekipa lomi kašetu Karlovačkog, što sam uvijek pripisivala navikama od trčanja za djecom, nemirnom duhu, nekoj dosadi jer moj mozak radi na tri tisuće okretaja. Razlog je bio puno dublji, Nervoza je dolazila je od neugodnog osjećaja zatezanja u donjem dijelu leđa, tupoj boli koja umara kao fluorescentna rasvjeta na autobusnim kolodvorima zaboravljenih hrvatskih gradova. Samo samo čekala doći doma i leći na kauč.

Moja dijagnoza je blaža, bolovi su uvijek prisutni, nekad jači, nekada slabiji,  ali nikada akutni (nisam na lijekovima već pet godina), mogu sjediti i kretati se, vježbati do određene mjere. Ne mogu trčati, planinariti (trenutno umrem kad idem nizbrdo), voziti bicikl, baviti se crossfitom ni weightliftingom,  trenirati u teretani, raditi treninge i kretanja visokog intenziteta, što uključuje ribanje poda kupaone Domestosom i slaganje legića na podu s djecom. Ovo je apsolutno nikakav problem za nekoga TKO SE ZNA SMIRITI i reći – nema veze, zapalit ćemo neko eterično ulje.  Ukratko – popizdila sam.

Moj cilj? Naći način da si omogućim maksimalnu pokretljivost i umanjiti bolove u leđima uz pomoć fizioterapije i prilagođenog treninga kroz dugi period vremena., da pritom ne umrem od dosade.

Trudnoća je kriva za sve

Krenem li od početka (bilo je užasno teško uopće pogoditi GDJE je početak) moji problemi s leđima počeli su se manifestirati nakon prvog poroda. Izgleda da je u prirodi čovjeka potreba za definiranjem uzroka nekog problema (ZAŠTO  i KADA) potreba za rješavanjem istog (KAKO) ili guranje pod tepih (NOT HAPPENING). Iskreno, prošla sam sve tri faze u stilu liječenih alkoholičara i dodatak neizostavnih ZAŠTO BAŠ MENI, i NIKAD VIŠE NEĆU BITI ONA STARA JA. Ljutnja, bijes, tupilo pa tuga, šarenilo neobjašnjivih emocija dostavljene u obliku a A4 papira s nalazom na kojem piše protruzija. Mašala i to.

Moje “zašto” odmotavalo se dosta dugo. Zapravo to je više bilo KADA jer pitati se “zašto” bezglavo je poput rasprave o prelošoj kavi s konobarom na benzinskoj pumpi u Obrovcu. Kada se dogodilo to da sam prignječila nježnu prstenastu strukturu između kralježaka donjeg dijela leđa koje je gotovo osam godina kasnije urokovalo problem da ne mogu sjediti duže od pola sata? Vožnja automobila je posebna horor priča, nakon čega hodam doslovno kao invalid dok se ne ispravim i ne pokrenem sve zglobove. Nisam sasvim sigurna znam li točno kad je sve krenulo nizbrdo, ali ispričat ću vam sve – u idućoj priči.

Najčešća reakcija koju sam dobila nakon objave ovog fantastičnog stanja bilo je – to ti je tako kad vježbaš. Ne trudim se uvjeravati ih u suprotno jer sasvim je moguće da je nepažljivo treniranje, želja za što bržim povratkom u  tijelo prije poroda pridonijelo situaciji. Jesam li pogriješila vježbajući u trudnoći, nakon trudnoće ili sam se previše udebljala? Da li je problem u sjedenju osam sati pred laptopom (trudna ili ne), ili sam pretjerala s histeričnim treniranjem između trudnoća. Jesam li se samouništila tegleći namještaj, kese iz Lidla, drva za cijepanje i djecu na treći kat bez lifta jer – mak’se ja ću to. Ili je ovo jednostavno  zapisano u mojoj genetskoj bilježnici?

Imam samo četrdeset godina, pa kako je ovo moguće?

Samo jedno pitanje prije nego nastavimo – jeste li i vi s dvadeset mislili kako su ljudi s četrdeset godina već jednom nogom u grobu? Jer ja jesam.  Sad shvaćam kako je nemoguće znati kada ni točno zašto se to dogodilo, posebice s mojom dijagnozom koja je blage naravi, ali trudnoće definitivno nisu pomogle cijeloj situaciji. Nabila sam preko petnaest kilograma, što i nije neki problem na moju konstituciju teretnog magarca iz drugog svjetskog rata, međutim brzina povratka u klasičan tempo treninga nakon poroda definitivno je. Uzroci protruzije diska su uobičajeno dosadni:

Starenje – starenjem dolazi do slabljenja mišićnog i vezivnog tkiva koje podupire kralježnicu,  degenerativni procesi

Ozljeda – različite vrste sportskih ili trzajnih ozljeda, dizanje velikog tereta

Smanjena tjelesna aktivnost – ima dvije posljedice: slabljenje leđnih mišića i povećanje tjelesne mase – oboje predstavlja rizične faktore za protruziju diska

Pušenje – nisam našla neko posebno objašnjenje osim da je pušenje plain stupid općenito

Unos premalo vode – ovo ide uz bok s pušenjem koliko je očito, i prema ovome moja mama bi trebala biti u kolicima jer je njena rutina za hidrataciju organizma turska kava i coca cola.

Malnutricija  – poremećaj nutritivnog statusa, izgladnjivanje i dijete

Genska predispozicija– kad ne znaš što bi rekao pa svališ sve na roditelje, ionako su oni krivi za sve.

Što je to protruzija diska?

Protuzija diska ili herniated disc bolest je ne nužno starih ljudi, uredskih moljaca i generacije D kao „disabled“. Shoutout generaciji koja je  imala kutiju umjesto palačinke za televiziju, mobitele s gumbima i na preklop bez interneta, i mogućnost muljanja izostanaka falsificirajući potpis roditelja na papiriću. Prosjek godina za dobiti protruziju je 30 do 40, taman kad si mislila da si se riješila trudnoća, oscilacija u kilaži i (možda) imaš vremena posvetiti se sebi.

Kralježnica je nejvjerojatna i kompleksna anatomska cjelina koja se od tri dijela – gornji (vratni), srednji (torakalni) i donji (slabinski, lumbalni) dio. Kralješci, rebra i i diskovi štite spinalni živac koji se proteže sredinom leđa i naređuje našem tijelu što da radi, ili šalje nesnosna bolna koplja u razne dijelove istog. Najčešći oblik protruzije je onaj lumbosakralnog dijela kralježnice (kad vidiš oznaku LS) ili donjeg dijela leđa. Pokušaj vizualizirati kralježnicu – gornji dio zaštićen je lopaticama i mišićima ramena, srednji dio rebrima, a oko donjeg dijela propuh kao u novčaniku na visok datum. Sad kad promislim, pa kako je moguće da sam to tako zanemarila, a takav sam štreber??!

Kako izgleda protruzija diska?

Strpite se, ovo je smiješno. Dakle ja uopće nisam znala o čemu se tu radi. Nekakvi diskovi (zamišljam plosnati, tvrdi koštani dio) koji stoje negdje na kralježnici. Dakle level tupson. Nije me sram napisati to, isto kao što me nije strah dijeliti ovo iskustvo s vama jer učim dok se borim s problemom. Diskovi su mekani amortizeri u obliku krafne smješteni između kralježaka, koji omogućavaju kralježnici da se kreće u svim smjerovima, nešto kao onaj slingy kojeg bacaš niz stepenice.

Ovo je najbanalnije objašnjenje koje sam si uspjela predočiti – pritisak na kralježnicu smanjuje prostor između kralježaka uslijed čega dolazi do probijanja membrane diska i „tekućina“ koja omogućava amortizaciju iscuri, nakon čega se volumen diska smanji i dolazi do ispupčenja koje pritišće spinalni živac.  Zamisli da imaš pak za hokej, pa krafnu u sredini, onda još jedan pak. Stisneš li te pakove, pekmez od marelice iz krafne je all over the place. Marelicu ne možeš vratiti natrag u krafnu, ali može se dogoditi da se krafna potpuno prignječi pa dobiješ  tvrdi studentski palačinac, i moraš na operaciju jer ne možeš disati od bolova.

Koja je terapija?

Operacija je koliko sam prostudirala rezervirana za slučajeve kad vučeš noge kao ranjeni nosorog i umireš na pomisao da se trebaš pokrenuti u bilo kojem smjeru, dok su tablete protiv bolova obavezna jutarnja rutina. To nije moj slučaj, trenutno radim od buhe slona, ali takva sam. Moram sve znati i istražiti i odmah sve isprobati da znam u kojem ću smjeru. Moj slučaj obuhvaća fizikalnu terapiju koja se sastoji od dekompresije kralježnice i tretiranja TENS strujom, razne tehnike vježbanja disanja kroz dijafragmu, izokinetika – ali za to sam preškrta, i konstantno, cjeloživotno gotovo svakodnevno vježbanje najglupljih i najdosadnijih vježbi iKAD u galaksiji. Na YouTubeu možeš naći četiri jedne te iste vježbe u hiljade i hiljade verzija koje bi trebale omogućiti smanjenje osjećaja boli i popravak općeg stanja, ali tko to može raditi iz dana u dan? Imaš tu i nekoliko sumLJivih likova koji tvrde upravo obrnuto samo da bi dobili klik na video, ali sve u svemu vježbe koje su derivati elemenata iz pilatesa i yoge. U mojoj glavi to zvuči kao rezanje tupim nožem na živo.

Može li se protruzija izliječiti?

Slatki doktor neurokirurg propiskutao je živčano na ovo pitanje. Ne može gospođo, što je tu je. Nakon toga počeo je pričati o nekakvoj laserskoj operaciji koja bi sudeći po izgledu recepcije poliklinije koštala 150 hiljada kuna, ali nisam slušala. Jer NE MOŽE SE POPRAVITI. Na internetu naletiš na svakakve gluposti, jedna od onih na koju sam ja naletila je da tijelo može protruziju samoizliječiti. I meni se čini da je to nonsens, ali neka ga. Stanje se ne može popraviti, ali se defitivno može spriječiti daljnje propadanje kralježnice dok starim.

Datum je 01.02.2021 i označava početak (još jedne u nizu) revolucije u kojoj ću terminalnu bolest pretvoriti u šljokice, i fokus umjesto toga kako moje tijelo izgleda prebaciti na to kako se osjeća i kako se ponaša. Što će se dešavati po putu, nemam apsolutno pojma.

Pretplati se na blog i nastavak priče čeka te za desetak dana u inboxu 😉

Od boli do dijagnoze – što sam sve napravila?