Sjećate se mojeg kolege Ante koji zna sve iz prvog nastavka priče? Opet ćemo ga spominjati, jer da nema njega, mislim da ne bi bio ni ove priče. 

Dakle, moj Ante je imao majstora za kuhinju

Stolara kuhinjaša s kojim je bio vrlo zadovoljan, što cijenom, jer Ante je također podrijetlom s otoka, škrtog mozga i racionalne pameti, što brzinom izrade i ponuđenim popratnim materijalima. Nisam vam rekla, ali Ante pati na digitalne crteže i 3de prikaze i gadgete kao ja na šminkerska bijela, baršunasta, plastificirana pakiranja s zlatnom gravurom. Antina kuhinja je kopija moje, zapravo moja je kopija njegove samo su njegove fronte malo drugačije boje i materijala, sve ostalo je isto. Ubila sam se od dizajniranja.

(unaprijed se ispričavam radi fotki koje ćete gledati ovdje,  očajne su jer nemam oko za fotografiju)

Detalji o kuhinji i majstoru stolaru kuhinjašu (to bi bio stolar)

Moja nova kuhinja je izvedena u L oblik, prati oblik stare kuhinje s nekoliko grandioznih zaokreta u obliku izbijanja love iz mojeg novčanika. Materijal izrade fronti je medijapan matirani, oštrih kuteva  i finog osjećaja na dodir. Kako će to reagirati na ručice masne od šalše ili cikle, remains to be determined.

Izgled i ideja iza dizajna kuhinje

Željela sam da kuhinja ima otvoren, neprekinut „flow“ prema dnevnom boravku, posebice ploča za kuhanje. Prijašnja pozicija štednjaka bila sasvim uz zid od pločica koje su donesene iz nekog JNA bunkera. Tako montirana ploča idiotski je potez, jer nema razloga da se nije odmaknulo za par centimetara, ovako se radna ploča u kratkom roku iskrivila od tekućine i vrućine. Doslovno je bilo dva centimetra s jedne i tri s druge strane. Osim toga bila je smještena u najmračniji kutak kuhinje u kojem bi se i Željka Markić osjećala neugodno.

To je bio apsolutni i nepremostivi prioritet, makar plakala do kraja života, ali ploča i štednjak idu na frontu prema dnevnom boravku. Jedan zgodan trik za rješavanje masnih mrlja s zidova – periva boja i ako baš jako zasereš –  brus papir fine granulacije. Prvo treba prebrusiti masnoću, pa nakon toga farbati s perivom bojom, u suprotnom se boja neće primiti. Nemoj me pitat kako to znam.

Medijapan ili iveral? Visoki sjaj ili matirano? Koje odabrati?

Proučavajući za svoju kuhinju nisam uspjela pronaći ono što me zanimalo, a to je  – kako će se matirana površina fronti kuhinje ponašati u svakodnevnom održavanju, budući sam do sada imala samo visoki sjaj koji se pokazao izvrsnim materijalom čistiti. Sada sam puno pametnija, pa kaže:

Što se tiče materijala izrade kuhinje općenito, postoje skuplje verzije od medijapana i  jeftinije od iverala. Razlika ova dva materijala je u načinu izrade jer iveral je kompresirano iverje i lijepilo, a medijapan je kemijski rastvoreno drvo, prešano, a zatim lijepljeno u ploče različitih debljina. Osim toga razlika je, i to vrlo bitna – u završnoj obradi. 
Ako ste ikada boravili u jeftinom studentskom stanu, imali ste bijele kuhinjske fronte od iverala čiji su rubovi iritantno stršali s plohe. Razlog tome je činjenica kako se površinska folija na ovaj materijal lijepi, i kantira ABS trakama za ujednačen izgled. Čišćenjem se u području kantiranja stvara vlaga i uzrokuje odvajanje materijala, pa ti kuhinja izgleda kao kvartovski pas klošar.

Kod medijapana površina se lakira u mat, polumat, ili visoki sjaj. Usprkos logičnom zaključku kako će se na visokom sjaju najviše vidjeti packe – ovaj je materijal najizdržljviji jer se dodatno lakira i na njemu ne ostaju otisci prstiju kao kao polumat ili mat. Vidim sada po korištenju kuhinje kako moram češće prebrisati frontu jer ostaju fleke od kuhanja.

Dakle, ako se dvoumiš oko materijala – naravno medijapan, a oko završne obrade bijele boje – visoki sjaj. Ako imaš tamno sive fronte kuhinje, možeš i matirano jer na toj boji se neće vidjet ni tri centimetra debeli sloj senfa.  

Ručkice na frontama smo izbjegli u potpunosti pomoću vodilice s utorom za ruku koja omogućava otvaranje ladica i vrata donjih kuhinjskih elemenata. Mrzim ručkice na kuhinjskim elementima, rade mi nered u glavi. Mogla sam ići i na push pante, ali to bi bio kaos s flekama na frontama u ovoj izvedbi. Prihvatne vodilice montiraju se na tijelo kubusa kuhunje i dolaze u raznim bojama, suptilne su, ali mogu biti i zgodan detalj za naglasiti u drugoj boji. Moja je klasične bijele boje, jer sam dosadni klasičar.
Radna ploča kuhinje je hrast natur (izgleda puno svijetlije u naravi), prirodna na dodir, debljine 4 cm. Dobro sam se oznojila dok sam izabrala boju radne ploče jer je uzorak na kojem biraš premalen da možeš sasvim sigurno vizualizirati kako će to na kraju izgledati. A znaš koliki sam ziheraš.

Bez obzira na početne strahove i nesigurnosti, prezadovoljna sam konačnom izvedbom i izgledom kuhinje. Toliko da sam naručila TV komodu i blagovaonski stol od istog materijala svijetlog hrasta. Bijeli matirani medijapan, koliko god stylish izgledao preskočiti ću u budućim renovacijama, jadna ne bila. Backsplash, ili materijal pozadine na zidu u kuhinji je također taj isti hrast, vrlo lijepo spojen s radnom plohom, gotovo nevidljivo silikonom iste boje. Nisam željela staklo, jer mi se eto jednostavno nije htjelo, a ovako sve ima neki lijepi topli ton. Nisam htjela ni pločice jer FUGE. Ovdje zapravo nema straha od prljavštine na kuhinjskoj pozadini jer je ploča za kuhanje sasvim na drugom mjestu, razlog više da se odlučim na drvenu pozadinu. 

 

Kad vidim heksagonalne pločice 10×10 na zidu kuhinje razvijem Tourettov sindrom simultano s histeričnim disanjem u papirnatu vrećicu. Ili one prekrasne male bijele pločice s crnim fugama iz Ikeinog kataloga na slici gdje muž pere zube u sivoj trenirci i bijeloj majici dok sa smješkom škica ženu koja proviruje iza zavjese tuš kabine. Ček – to je kupaona, ne kuhinja.

Pasmater.

Nemoj mi ništa govorit, prekrasno izgledaju, topčina ali FUGE, dakle ne.

Moj Ante je za zid u svojoj kuhinji kupio neku bolesno veliku pločicu koja imitira flekavi pod kakav je moja nona imala u kuhinji. I to je dobro rješenje jer nikad nisi siguran jel’ prljavo AF, ili blistavo čisto . Još jednom, očito je da rasturam s bojama i materijalima.

Raspored ormarića i elemenata u kuhinji

Što se tiče rasporeda kuhinje, imamo gornje elemente koji se otvaraju u dva odvojena reda otklonom prema gore, s podiznim škarama sakrivenim unutar tijela ormarića, a ispod ormarića je urezan utor za LED rasvjetnu traku koja funkcionira odvojeno od glavne rasvjete kuhinje. Škare su uske i pokrivene bijelom maskom, s hidrauličnim mehanizmom koji zadržava vratnu plohu u otvorenom položaju. Koliko će to trajati, također remains to be determined. Ukupna veličina gornjih ormarića je: dužina 235cm i visina 70 cm ravnomjerno raspoređeno. Unutarnji raspored je jednostavan i određuje ga visina, a mi imamo po jednu policu koju mogu premještati po visini jer su rupe pripremljene. Također sam tražila i dvije police ekstra za nemam pojma što, ali eno ih u garaži. Rezat ćemo gavrilovićku na njima ako ništa.

Majstor mi je preporučivao i model škara koje otvaraju obje plohe odjednom što mi se činilo praktično, međutim za to planirati potrebno je imati cca 10-15 cm prostora IZNAD ormarića gdje će se ploha moći smjestiti kada ju otvorite. Spustili smo strop pa to nije bilo moguće, naravno.
Cijela kuhinja je dimezije 220cm + 176 cm (L oblik), visine monstruoznih 100cm. Visina koju sam blebnula stolaru me najviše zastrašivala, jer su sve kuhinje u kojima sam boravila bile na 80-85cm. Slom kičme u najmanju ruku, ali s mojom mamom i kuhinjama nema objašnjavanja. Iskreno, ne mogu biti sretnija radi te odluke, imam osjećaj kako će kuhanje biti puno ugodnije i praktičnije na ovoj visini.

Police i ladice

Donji ormarići su kombinacija polica i ladica koje jako volim u kuhinjama, jer realno tko se voli zavlačit u police i kopat baš tu tavu zabodenu u najmračniji dio ormarića? Samo fyi – ladice su nezgodne za male kuhinje jer uzimaju mjesto u širinu za vodilice. Imamo jednu usku za beštek, jednu srednju (vjerojatno za sva ona sranja koja ne stanu s beštekom), i dvije duboke isto nemam pojma što će točno ići u njih, ali sigurno neće plastične posudice. Što se tiče planiranja kuhinje samo ću reć kako planirat unaprijed ne možeš – osim ako nisi Marie Condo, a mislim da i ona laže. 

Nema šanse da izračunaš točno koliko neto mjesta će biti u novim ladicama i ormarićima, pa zapravo samo bacaš pizdarije koje nikad nisi koristila i to zoveš organizacijom.  Nakon što se konačno preselimo prerasporediti ću sve što posjedujem i pobacat pola, pa ćemo to napraviti u posebnoj objavi. Osim toga naručila sam nekoliko artikala za odlagane s Alija za koje ZNAM da ćemo s smijati kada stignu, ako stignu. 

 

Što se tiče stolarskih rješenja u stanu, tvrtka koja je izvodila radove zove se  Fides interijeri, i odmah su nam na početku poslali kompletan 3D prikaz kuhinje, pomoću kojeg sam jednostavnije mogla zamisliti cijelu priču. Rekla sam već na početku – nisam esteta, nemam Pinterest, viseće ležaljke ni vaze s pampasom jer moj mozak ne zna što bi s njima. Apsolutni sam interijer dizajn idiot, ali znam kako se što napravilo, kako se montira i od čega se napravilo. 

Čudo je da smo uopće dogurali do tu.

Kanta za smeće i mali smrdljivi trikovi

Odlučila sam „žrtvovati“ jedan dio kuhinje za ugradbeni, izvlačni koš za smeće jer me vanjski koševi za smeće iritiraju. Zapravo nisam izgubila previše mjesta, jer to je prostor ispod sudopera koji je ionako neupotrebljiv. Imam ladicu koja je izvlačna s dvije odvojene kante za smeće, različitih širina, ali iste dubine. Jedna će biti za organsko (sad mi javite gdje da kupim ekstra velike bioragzradive kesiće?), a druga za klasični junk. Plastiku, papir i staklo imamo na balkonu u onim očajno velikim IKEA Sortera kutijama. Moraš razdvajat, ma koliko debilno izgledalo.

Kante za smeće nemaju poklopac što je odlična stvar posebno kod organskog otpada, jer se inače počne kompostirati i smrdit ko kuga. Imam jedan super trik za smrdljive kante – u svaku na dno stavite malo majčeg pijeska za kakanje, koji će apsorbirati smrad i tekućinu iz organskih otpadaka. Možete stavit i difuzor s eteričnim uljem unutra, neće imati ni upola takav efekt kao šaka prijeska za kakanje.
Iznad smeća nalazi se još jedna, plića izvlačna ladica u kojoj držim vrećice za smeće, deterdžent za suđe, tablete za mašinu i raspršivač za čišćenje radne plohe. Nemoš bolivit, ali sve je stalo unutra, jer je pametno raspoređeno oko odvoda za sudoper. 

Aparati za modernu kuhinju kreten domaćice

Stropna napa za kuhinju

Prvi korak s aparatima bilo je odabrati napu što je predstavljalo grozomoran problem. Budući je ploča na poziciji koja izgleda kao kuhinjski otok, ali zapravo nije – trebala mi je otočna napa. Ima ih u neobičnom dizajnu tuljca koji usisavaju zrak, pročišćavaju kroz filtere i onda ispuhuju „čisti“ zrak. Moj old skul mozak ovdje je čuo samo ovo: filteri-pranje-mijenjanje,  pa sam se prvo odlučila za klasičnu otočnu napu koja strši u prostor nekih 90tak centimetara. Cijena te nape bila je oko 3.500kn, Candy, četvrtastog dizajna.
Slijedom savjeta i ideja koje sam dobila od ekipe u komentarima ispod youtube videa, ali i malog čovječuljka u glavi koji mi je govorio – JESI LI TI JEBENO NORMALNA??! odlučila sam ipak probit rupu u budžetu i uzeti jedno logično rješenje koje je bilo prihvatljivo. Nazvala sam kuhinjaša i rekla mu kako ipak želim ugradbenu stropnu napu, nikako ovu klasičnu. Nije ni sam bio siguran kako će to izgledati ni kako se čisti i ugrađuje, vidjeli smo samo fotke na webu.

Ovdje možete zalutati na tamnu stranu života s napama koje su ugrađene u ploču za kuhanje i nekakivm sistemima koji se poput svemiraca spuštaju iz stropa, ali vjerujte mi na riječ za ovo. Za svu svemirsku tehnologiju prvo treba proći pet godina dok se ne riješe porođajne muke, nakon čega si siguran da nisi pokusni kunić i možeš uložit polugodišnju plaću u napu i ploču.

Odabrali smo Faber Heaven 2.0 ugradbenu stropnu napu od nehrđajućeg čelika s nemoš bolivit daljinskim upravljačem jer je na nemogućoj visini. Da li će usisavati apsolutno sve mirise – nemam pojma, javiti ću vam, ali sigurno će biti bolja od one u prošlom stanu koja nije usisavala apsolutno ništa. Za sada sam jako zadovoljna programima na napi – program Boost jačine 700m3/h radi kao na klima u šestom mjesecu na katamaranima Jadrolinije. Dok sam ispod imam osjećaj da usisava zrak od kuhanja i upuhuje svježi zrak izvani. Topčina.

Što se tiče buke koju napa proizvodi, zaista se ne mogu požaliti da je pretjerano bučna, meni je to sve jednako. Dojam buke je rekla bih individualan, moguće je da sam radi svoje osobnosti i rastrešenosti potpuno nesvjesna kontinuirane “bijele buke” koja se događa oko mene. 

U stanju sam zaspati u unutrašnjosti broda pri orkanskom nevremenu od 45 čvorova vjetra dok svi ostali povraćaju. Nevjerojatan talent. 

Prostor za ugradnju nape je 30tak centimetara u dubinu, za koliko smo spustili strop iznad otoka kako bi dobili ujednačen prostor, ali smo ipak morali proštemati još dubine za nemam pojma što, susjeda s gornjeg kata može javit jer skoro smo probili do parketa.
Napa izgleda vrhunski, širine 900mm izrađena od nehrđajućeg čelika, sasvim je utopljena u strop i uopće se ne primjećuje. Smještena je iznad štednjaka, a visina od nape do štednjaka je oko 90 cm. Ima na sebi četiri LED lampice s nešto žućim svijetlom od onih u stropu kuhinje, vrlo nebitno. Također ima i daljinski upravljač ( premda najčešće koristim donju stranu kuhače i lupam njome po gumbima) i mogućnost gašenja nakon 30 minuta kako bi maksimalno usisala smrdljivi zrak iz prostora. Cijena joj je nenormalnih 7.200,00 kn, koju moje kuhanje neće isplatiti dok sam živa, pa ni poslije. Nemam objašnjenja za ovo ponašanje.

Indukcijska ploča za kuhanje

Nisam sigurna ima li se ovdje uopće išta za tipkati, što se tiče pećnice i ploče samo sam tražila da budu potpuno crni. Čišćenje inoxa od packi i masnoće me nervira više od uraslih dlaka na nogama. Indukcijska ploča ekstremno brzo zagrijava tijekom kuhanja, i jednako brzo hladi. Duplo si brže gotova s pripremom hrane na indukciji nego na klasičnog električnoj ploči, brže je čak i od plina. Međutim, ova prednost ima cijenu (bezobrazno kradem jedan zgodan tekst s jeftinije.hr, pa ga pročitaj).

Prva prednost indukcijske ploče je mogućnost upotrebljivosti njene cijele površine – posuđe tako možeš staviti bilo gdje, jer ona zagrijava samo tamo gdje je položiš. Posuđe može biti bilo kojeg promjera, jer uvijek će grijati ispod cijele njene površine. Funkcionira na principu magnetske privlačnosti, otprilike moja osoba i limenka pive petkom navečer, tako da posuđe mora biti strogo izrađeno od materijala koji privlači magnet. Kuhanje u posuđu od aluminija ili stakla više nije moguće, ali s druge strane to je dobro jer se ne možeš opeći ako nasloniš ruku na ploču. 

Indukcijska ploča uspostavlja magnetsko polje visoke frekvencije (to je onaj iritantan zvuk kojeg čuješ), zbog čega se feromagnetsko posuđe iznimno brzo ugrije, a nakon kuhanja ploče se ponovno ohladi za manje od minute. Zbog ovog svojstva, indukcijske ploče su najviše energetski učinkovite i troškovno najisplativije, jer nakon kuhanja odmah prestanu grijati okolinu i rasipati energiju. U isto vrijeme također ti uštede vrijeme prilikom čišćenja, jer sve ono što ti se prolije (a prolije se) tijekom kuhanja, zbog hladne okoline posude neće zagorjeti, a izliveni sadržaj lako se može pobrisati mokrom krpom.

Naša indukcijska ploča je  Electrolux crna s četiri ringa, a moje posuđe klošarsko aluminijsko iz Peveca za do pedeset kuna. Od svog posuđa jedino je Merzher tava za palačinke bila skuplja od prosječnog gableca, ali ni ona ne radi na indukciju, jer nije Prochef verzija. Ostavit ću vam ovdje link na Mehrzer web shop koji ćete pregledat PRIJE nego odete dućan i iskeširate DUPLO para za tave kao ja prekjučer. 

Posuđe za indukcijsku ploču 

Nova kuhinja – nove tave. Naravno da sam kupila novu tavu za palačinke i novu duboku fry pan za indukciju jer je Merhzer je posuđe koje može izdržat zlostavljanje u obliku vilice i noža kojima moj muž drlja po njima – usprkos izričitoj zabrani. Ponekad mi se čini da to radi samo da me nervira. 

Postoji rješenje za nas koji smo dobile u dotu Zepter set za kuhanje u vrijednosti automobila srednje klase, ili smo škrte za kupovati novo – pločasti čelični konverter za indukcijsku ploču koji omogućava da nastavite kuhati u vašim omiljenim tečama iz devedeset i druge. 

Kupila sam ga u Emmezetti, postoje dvije veličine – mala od 16cm i velika od 21cm. Uzela sam manji za svoju đezvu za kafu, kakvu više nema nigdje za naći, nešto jako slično bosanskom fildžanu koje pravi najfiniju kavu čak i ako imaš najgoru kavu koja postoji. Pokopat će me s tom tavom, uz zvukove Ode o jednoj mladosti Josipe Lisac. 

Tko zna, mozda na me ceka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet
Mozda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisucu bit cu bas ja

Jel’ vas stislo oko srca? Mene svaki put.

Ugradbena pećnica

Ugradbena pećnica je Bosch s zgodnim teleskopskim policama na izvlačenje, koje su me iznenadile u stilu – daaaj ne seri! Na vodilice se može staviti klasična plitka posuda za pečenje ili  protvan po seljački da me svi razumijete. Nisam sigurna koliko su izdržljive te teleskopske izvlačne vodilice, ali budite sigurni da ću vam javiti kako napreduje. Pećnica funkcionira na cirkuliranje zraka, ono kad osušiš pile kao da si ga brenerom opalila. Unutrašnjost je od granita, nemam pojma kako će to reagirati na moje profinjene metode čišćenja Permetalom i žičanom četkom, veselit ćemo se kad je uništim. Također, netko mi je pisao da MORAM uzeti pećnicu s pirolizom koja se sama čisti. Samo ću ti reć  – no što se zalijepi u mojoj pećnici, nikakav postupak ne može pretovoriti u pepeo, naprimjer plastičnu vrećicu zalijepljenu na staklo. Classy.

Sudoperske muke

Sudopera, sudoper i ostala ekipica koja je bitna, ali je nebitna, ali je bitna. Fijasko s sudoperom me zamalo koštao živaca. Tijekom planiranja majstor je predložio tamni antracit sudoper s ravnim kraćim dijelom za sušenje nemam pojma čega because I don’t roll that way. Ukupna širina korita i tog vanjskog dijela je 60cm, ali ZAŠTO sam prešla preko tog ravnog dijela za sušenje ni dan danas ne znam. Mjesec dana nakon, kuhinja umalo gotova i dok se moj muž svađao s gospođom u Ferotermu na račun debilog parcijalnog otpremanja robe (stvarno imaju, funkcioniraju kao u doba Kremenka, ali je zapravo on  kriv jer je izgubio račun na kojem su oni olovčicom stavljali kvačice što su sve isporučili), zalutala sam u predio s sudoperima.
Izvučem jedan prekrasan, gotovo kao moj, antracitni sudoper 60cm BEZ onog idiotskog dijela za sušenje ne znam čega. Shvatim da sam napravila grešku, ali nisam samo ja kriva. I moj muž je gledao sliku tog nesretnog sudopera i rekao okej. Uvijek moraš imat sukrivca, zapiši si to negdje. 
Mahnito kopam po torbi i zovem kuhinjaša da pitam možemo li to izmjeniti. Premda je stolar već uzeo ovog s koritom za sušenje, kaže nema problema -izmjeniti će i staviti taj kojeg želim. There you go. Kladim se da već ima iskustva s histeričnim babama koje zovu u zadnji čas i:

Čujte gospon, jel’ bi mi mogli okrenut kuhinju naopako?

Pipa je klasična fiksna, visoka taman za gurnut 1,5l bocu ispod, u tamnoj boji. Kamenac će sasvim sigurno biti problem, ali there’s nothing što malo alkoholnog octa za 1,5 kunu u Eurospinu neće riješit. Fleksibilne pipe su stvarno zakon što se tiče čišćenja korita i općenito posuđa za kuhanje, ali isto tako mi se ne dopada njihov dizajn.  Sudoper i pipa su Aquasanita komplet u boji anstracita.

Frižider i perilica za posuđe, where you at?

 

Sada već pronicljivo primjećujete kako nigdje nema spomena frižidera i perilice za suđe, koji igraju veliku ulogu u svakom stanu. Razlog tome je taj što smo odlučili zadržati stare aparate, veliku perilicu Bosch od 60 cm staru deset godina (moja mama ima issue kuhinjskim aparatima, ta se perilica nije upalila petnaest puta u  deset godina) i frižider s donjom ledenicom Liebherr. Dok ne ne raspadnu, evo ih tu gdje jesu. 

Iskreno, guglajući sve ove aparate posljednjih mjeseci pod rafalnom sam paljbom google ads oglasa s sudoperima, ventilima i bijelom tehnikom općenito. Mojem mužu se i dalje prikazuju loafer mokasine i lijepo oblikovane ženske guzice u tajicama.  Life’s a bitch. 

Gledam ja tako oglas s ogromnim double decker frižiderom s duplim vratima, crna boja, teški luksuz, digitalni display i cijena od 4.300 kn. Proizvođač Hisense. Nije bilo druge nego pitati Antu, pa kaže:

Prvo, taj Hisense ti je kupio Gorenje znaš da oni loše stoje već godinama (nemam pojma naravno, a ovo nije na odmet da znate kako Gorenje više neće biti Gorenje već Gorenje s Hisense kineskim dijelovima). Drugo jel’ tebi normalno da Samsung naprimjer košta 8.000 kn, a ovaj je DUPLO jeftiniji. To nekaj ne štima. Treće, ti dvostruki frižideri imaju vrlo malo mjesta unutra jer su dva korpusa i u sredini je graničnik, pa zapravo nema toliko mjesta koliko misliš. Našao sam jedan ogroman obični... i ide dalje priča, a samo sam mu rekla – Ante, Hisense? 

Usporedba nove i stare kuhinje

Sve što je bilo u staroj kuhinji, također stolarski napravljenoj, dvadeset je godina ostalo netaknuto, a moja mama za je razliku od mene redovito kuhala trokomponentna jela (to je ono kad imaš glavnu namirnicu, prilog, juhu, i salatu). Kuhinja je bila tako dobro napravljena da mi se srce kidalo baciti ju, ali nismo našli nikoga tko bi je udomio. Postojeća napa također je bila Faber, i nakon dvadeset godina vukla je kao s one reklame za usisavač kad potegneš susjeda s donjeg kata, samo što je kao i kuhinja, bila prenisko montirana. 

Nova kuhinja jednako je dobro izvedena, usudila bih se reći bolje od blok kuhinja (sestra je ima), i napravljena je maksimalno na mjeru. Ikeine kuhinje su mi bile nemoguće za kombinirati jer se ništa nije moglo prilagoditi, a ostale koje sam letimično uspoređivala bile su mahom skuplje.

Isplati li se raditi stolarska kuhinja?

Rekla bih da je aplsolutno oprevdano napraviti stolarsku kuhinju, prvo jer se možeš raspištoljiti s zahtjevima i drugo – jeftinije su. Jedina stvar koja je važna kod stolarske kuhinje je odabrati/naletiti na dobrog majstora,  a ja sam izgleda ovaj put imala sreće. Zaista nisam previše istraživala po ostalim dućanima i tvrtkama da mogu ovdje iznositi zaključke, međutim logično je za zaključiti kako će kod tvrtke specijalizirane za izradu kuhinja sve biti savršeno isplanirano i vrhunskog izgleda. Možda za idući put, jer ovo će sve imati nastavak u trećem mjesecu iduće godine – moramo adaptirati stan mojih roditelja.

I za kraj veliki upitnik koji svima visi nad glavom – hoće li prskati u dnevni boravak kad pržim pommes za ekipicu – neće.
Najveći ring na kojem se obično dešavaju takvi šenanigansi smješten je u donjem lijevom kutku indukcijske ploče, ostavljajući gotovo 50 centimetara do ruba radne ploče i dnevnog boravka. Ako ulje i preskoči toliku udaljenost, onda će to biti u manjem postotku što mogu očistiti isto kao da je palo i na kuhinjski pod. Osim toga, uvijek koristim onu Ikeinu protuprskalnu zaštitu, jer mi je mrsko bilo što čistiti. Potrebno je uzeti u obzir kako su kuhinjski elementi 60cm, a ploče za kuhanje otprilke oko 48-50cm, što ostavlja ni 10 cm do zida u koji ulje ili umak prska. 
Između ostalog, apsolutno sam sigurna da to neće predstavljati problem – jer ja kuham samo da nisamo gladni, jela su jednostavna da gluplja ne mogu bit. Loša sam mater i kuharica s idiotski luksuznom kuhinjom. Ako se i dogodi, naravno da ću javit, pa ćemo se svi lijepo smijat

HA HA HA – rekli smo ti 😉

svi koji su mi rekli da će prskat