internetmater

Sjedim i brojim prištiće na desnoj strani obraza, ravno sedam komada. Dva su ekstra velika, ovi manji bi mogli proć, ali sveukupno ih je SEDAM. To je znak kako je godišnji gotov. Naš godišnji obično počinje kada svima završava, krajem kolovoza dok smo još blidi ka vampiri a tete u vrtiću sliježu ramenima na svaki novi ponedjeljak ujutro kada dodjemo na vrata vrtićke grupe.

A vi još niste na godišnjem? Joj.

Možda je razlog maksimalnog razvlačenja do tog kobnog trenutka neugodna činjenica kako će jednom kada odemo za 14 dana sve biti gotovo. S druge strane ponekad mi je tih dva tjedna previše, i razmišljam da li bi bilo pametnije razlomiti to na deset plus pokoji produljeni vikend. Onda se sjetim kako do Hvara treba slomiti kičmu osmosatnim putovanjem dok nas Dalmatina njiše lipo, blago u široko, sve do trenutka kada se posvađamo tko je trebao kupiti on-line kartu za trajekt – ja.

Možda ipak da odgulimo ta dva tjedna, bar će se djeca nauživati mora i sladoleda.

Ne znam jeste li znali ali Jadrolinija ima uslugu on-line kupnje karte za trajekt. Nemoš bolivit. Sasvim sam slučajno otkrila tu fantastičnu mogućnost koja navodno jamči ulaz tvoje persone i automobila na trajekt, ali zato uzrokuje kašnjenje od minimalno sat vremena u polasku i dolasku.
Utrpavanje vozila na trajekt u željenom terminu smatram najvećim uspjehom putovanja na otok, posebice krajem kolovoza kada svi poput pacova iz priče o Doktoru Jojboliju napuštaju brod koji se razbio u paramparčad.

AKO NISTE ČITALI DOKTORA JOJBOLIJA U SRPSKO-HRVATSKOJ VARIJANTI IZ 1971, NE ZNATE ŠTO PROPUŠTATE.

mater

Moja on-line karta izdana je na registraciju automobila koju sam uredno pripremila u foto galeriji mobitela jer nikad se ne mogu sjetit koji auto vozim i koju registraciju nosi. Zvučim kao pijani milijarder, ali zapravo sam zaposlenik koji nema pravo na svoj službeni auto pa posuđuje koji stigne, kada stigne. Pijani su valjda bili i u Jardoliniji kad su na trasu Stari Grad-Split trajekte linije namontirali dvjesto godina star “Zadar”, s prostorijama poput katakombi kojima se moraš kretati pomoću crvenog konca na koloturu ili modernije verzije fotografiranja svakog ćoška na kojem si skrenuo. Kako i zašto je fino klimatizirani i logično raspoređen Petar Hektorović isčeznuo s naše trase, još se treba ustvrditi.

Gledali su nas posprdno dok sam pune dvije minute punila memorijsku karticu posterolateralnog područja parijetalnog režnja detaljima ćošćka s vratima na kojima piše EXIT, ali nije me bilo briga. Znala sam da ću pred kraj vožnje bezbrižno chillat u smrdljivoj Jardolinijinoj foteljici dok svi izbezumljeno trče lijevo-desno pokušavajući pronaći vrata koja ne vode u zahod, novu katakombu, kuhinju ili mašinsku sobu.

Life is good when you know your ferries.

Fit penzioner ili prasica da budem?

Sve ovo nije bitno za ovaj prič, jer mi smo u dolasku uvijek na trasi Drvenik-Sućuraj. Razlog – tridesetominuta vožnja trajektom koju vrlo lajkamo. Vrlo smo lajkali i dvanaestodnevni penzija odmor koji smo proveli sami s djecom, spavajući svako popodne i pripremajući trinaest obroka dnevno. Godišnji smo odmor proveli kao pravi stari bračni par – svađe na minimum i komunikacija postojana, potkrijepiti ću sve napisano jednom lijepom zajedničkom fotografijom, srdačno u nastavku.

Ove sam godine odlučila kako jednog dana želim biti lijep leš. Mislim da nema ništa ljepše od dotjerane, održavane babe u pedesetima, malo otkačene s tetovažom na ruci i u traperu od glave do pete. Ako ste mislili da će Chuck Norris odjevni stil  trapera na traper, na traper u pet različitih nijansi IKAD zastariti, varate se. To treba samo znati nositi, i ne nosi odjeća mene, već ja nju. Okej? Okej. Osim toga, ide mi savršeno jer me apsolutno nije briga što će dežurni modni kritičari reći. Traper svijetli ide na traper tamni jer sam ja tako rekla.

Sasvim očekivano, kao i prošlo ljeto, i ovo sam provela pod faktorom 50, suncobranom i očajnom premalom šiltericom koju su djeca odbijala nositi, ali sam napokon uspjela u nakani da se vratim u Zagreb bez da me napadaju – ti baš voliš sunčanje jel? Lijepo sam potamnila za ravno tri tona po RAL karti, dok je moj suprug otišao korak dalje prema tamnoj strani pa je sada razlika između mene i njega otprilike ovakva:

pazim na aristokratsku put level anne

I dalje je prilično hawt, da se razumijemo. On, ne Valentino.

Uskoro će godišnjica braka, ravno deset. Trebalo bi smislit neku romantičnu večericu uz svijeće dok smo još ovako preplanuli, a guzice bijele poput jogurta, ali sve mi se čini da ćemo desetku provest u prašini od brušenja parketa i slaganju Ikeinog namještaja, uslijed čega znamo što slijedi – rastava braka. Možda da Ikeine imbuse serviram uz bocu plavca, normabele i navučem neke seksi gaćone koji bi trebale biti high waist,  a zapravo su samo babac. Nisam sigurna da će mu se to svidjet, imbusi i babac gaćoni.

Javit ću kako je to prošlo, u međuvremenu evo fotografija s vjenčanja.

uvijek smo bili fatalni

Razmišljam ima li smisla da dalje prepričavam godišnji odmor tijekom kojeg je najveće iznenađenje bilo to da se mlađe dijete NIJE popiškilo na krevet i kako smo usprkos činjenici samoizolacije u mjestu s dvadeset i osam stanovnika, uspjeli popiti jedva jednu bocu vina. Računala sam – a znamo kako sam vrstan matematičar, kako ćemo se ODMORITI ako odaberemo smještaj doslovno na plaži. Logika je držala vodu kao poklopac na zdjeli juhe koju nosiš s svekvrinog nedjeljnog ručka, juhe posvuda mi umorni kao psi.

Preračunala sam da je jedini način da se baš odmorimo taj da ovo mlađe dijete još malo poraste da se odlijepi od materinih skuta i konačno krene u more SAM.

Vrijeme je da otkrijem jednu gadnu činjenicu o sebi

Prezirem kupanje i plažu.

There you go, I’ve said it.

Ne.

Podnosim.

Kupanje.

I.

Boravak.

Na.

Plaži.

Koja razmažena krava, sigurno sada pomišljate – ona mrzi plažu, a ja bih sve dala da sam na njenom mjestu. Znam da to nije baš ispravno ni prema djeci, međutim s njima imam bilateralni sporazum kojim ja zadržavam državljanstvo kopnene osobe – može sve, može kayaking, supanje, zipline, skok iz padobrana i kopanje bunara na plaži, samo me ne tjeraj u more. Pomišljam kako je hetjanje plažnih aktivnosti koje uključuju ronjenje, skakanje i gnjurenje za glupostima samo kratkoročno stanje stiješnjenih kapilara u mozgu uslijed preuređenja i drugog preseljenja u tri mjeseca.

Ili sam stvarno serator, ali budite uvjereni da i takvi postoje.

Realno, ne znam gdje su mi gaće više, ni high waist babac ni obične

Osim toga ovog sam ljeta prešla na jednodijelne kupaće kostime, ne radi komplekasa (slično kao kekasa, sigurna sam da se tako ne piše, ali volim kad grammar naziji dobiju slom mozga od ovoga), već radi tog što onda kada napokon smočim svoju tjelesinu – kreće bacakanje po plićaku uslijed čega mi se donji kupaći srola u guzicu, a gornji završi oko glave. U slučaju izvođenja skoka na glavu taj isti kupaći ostane plivati na površini mora, dok ja urlam da mi ga netko dobaci. U najgorem slučaju gornji dio završi oko koljena, otprilike isto kao i sise. S jednodijelnim nemam problema – samo se rola u guzicu, sudeći po našim susjedama iz Slovačke, to je sasvim normalno čak i dok vučeš kajak na napuhavanje kilometar i pol cestom do apartmana. LE-GIT.

Možda problem nije u meni već u kupaćem, jer u jednodijelnom se baš fino osjećam i hoće mi se bacakati u stoj-u-most-u-trostruki-salto. Jedino, moram napomenuti kako piškiti u jednodijelnom kupaćem prilično glup potez. Posebno ako je dvoslojan. Just don’t do that. Pokušat ću iduće godine samo s jednodijelnim  i možda dvodijelnim modelom za plivače, onaj koji steže kao metalni ring sudžuk kobasicu, pa ćemo vidjet hoćeš se pomaknut’ s mjesta.

Do tada, ostanite mi veseli i javite – kako vam se sviđa izgled novog bloga?

Možeš se i pretplatiti, obevaćavam posebne čarabake za sve vas koji izdržavate moje literarno izražavanje, znamo da mi ide kao matematika i zato vas jako volim.

(dok tipka gugla: literarno ili literalno ispravno značenje).