Ne djecu, nego samo jedno dijete. I to ono dijete koje samostalno čita, zabavlja se, radi si doručak i večeru i može u dućan.

Nema drugog objašenjenja osim onog da si volimo zapaprit život, jer ostali smo u Zagrebu s malim diktatorom i ucjenjivačem slatkog lica koji piški u krevet i na kojeg se ne možeš ljutiti duže od deset sekundi.  Sad smo se već uhodali i moram priznati tko je rekao dvoje ili jedno – sve isto, mak’se da te ne pljusnem. Trebalo mi je vremena dok nadođem sebi i skuckam ovaj tekst da pritom ne zvučim kao izluđena babetina.

Ispraćaj tatine miljenice

Pripreme za iskrcavanje na Normandiju djeluju mi kao mačji kašalj pored priprema koje je moj suprug poduzeo za svoju jedinu kćer. Sad nešto razmišljam, da li mačke uopće kašlju? Koliko se sjećam više škrguću i povraćaju nego što kašlju.

Trenutak poslije, guglam izraz „mačji kašalj“. Kad smo već zabrazdili u nonsens, evo objašnjenja:

Ako ste se nekada zapitali zašto se kaže baš “mačiji kašalj”, evo odgovora. Mačkoljupci će znati dramu koja se odvija kada mačke iskašljavaju kuglice dlaka, “dođe čovjeku da se odmah pozdravi sa njima”. Nakon sve te drame, kada iskašljaju sadržaj, sve se momentalno vraća u normalu – kao da nije bilo pitanje života i smrti. Dakle, ovaj izraz služi da se slikovito objasni da je mnogo buke ni oko čega.

Savršeno objašnjenje situacije. SA-VR-ŠE-NO.

Tijek nesretnih događaja

Moram priznat da se pakiranje odvijalo turbulentnim izmjenama i promjenama u stilu saborskih sjednica tijekom kojih Pernar grize zaštitare, Šeks traži gemištericu pod klupom, a Jandroković poskrivećki igra Candy Crush Sagu.

Gemišterica je mala iritantna čaša od 2dcl koja izgleda kao da ne stane pola deci unutra, pa se samo ujutro probudiš s balonom umjesto glave. Uvijek je masna od hrane i nešto mora plutati u piću da bude potpuno legitimna.

Ja sam bila zadužena za pakiranje dosadnih mamećih stvari – lijekova, krema, repelenata i tristo stranica isprinatnih zadataka iz matematike, dok je moj muž slagao njenu odjeću po svojem capsule formatu. Iskreno, njegovo mi je ikigai pakiranje stvari zastrašujuće. Posvađamo se apsolutno svaki put, jer on ima OKP u obliku minijaturnih kvadratića odjeće koji se moraju slagati po boji i materijalu, i moraju pasati jedan na drugoga, a ja sam neuredna i guram neke artikle koji po njegovim pravilima ne pripadaju u kofer.

Naprimjer, tri kutije Raid električnih aparata za komarce i deset pakiranja zamjenskih punjenja za kojeg jedinog znam da će ju zaštiti od hiljade ugriza komaraca. Dodam i dva pakiranja Autanovog repelenta, jer ne želiš u jelšanski park bez toga. Ako mene pitaš, verzija Junior je baš fina.

Njemu nije jasno čemu tolika količina, jer idemo na Hvar, tamo postoje dućani i može se sve kupiti što ti zatreba. Meni nije jasno kako njemu ni nakon dvadeset godina nisu jasni moja mama i njena pravila.

Pravila su onoga, čija je i prčija

Nonina kuća, nonina pravila. Ne želiš se raspravljat s njom, jer izaći ćeš kao gubitnik podvijena repa sumnjajući u vlastito postojanje i razmišljajući je li Zemlja zaista okrugla. Jedino moj otac može s njom, ali njegova je metoda da se naljuti kao dvogodišnje dijete i počne razmaženo cvokotati. Kad bolje razmislim i sestra radi isto,  očito je to modus operanti pred kojim mama spušta fazere (to je onaj pištač iz Zvjezdanih staza, najbolje je s tim usporedit).

Pravila su otprilike ovakva

1. Nemoj mi je poslat dole bez kratkih hlačica, najmanje tri komada i moraju bit one pamučne,  nemoj mi ona šminkerska sranja pakirat.

Kao da će ih ona nosit, a ne Cvita

2. Nemoj joj pakirat haljine to moram prat.

A ostala roba se ne mora prat? Ovo nije ni meni jasno. Kad krenem ispitivati čemu je to tako, zavrti se na peti i ostavi me da pričam sama sa sobom.

3. Stavi sve lijekove koje imaš, i antibiotike isto.

Ovo sa antibioticima je prvenstveno otočka stvar, ili me ispravite možda je samo moja obitelj nenormalna. Antibiotici su se u našoj obitelji samopropisivali od kad znam za sebe. Boli te zub, evo ti botun. Boli te uho, poj kod none po botune. Kod dokora si išao samo u predinfarktnom stanju.

Tko će čekat da se otvori ambulanta kad su šanse da te pošalje u Split na dijagnostiku veće od tristo posto, tako da se doma imalo antibiotika u svim bojama i oblicima. Tamne staklene bočice s viškom „botuna“ pažljivo su se spremale i skladištile nakon odrađenih kura i uvijek se žicalo doktora za jednu ekstra, jer što ako slučajno zafali.

Život na otoku je stvarno poseban

Tako je radila moja nona, isto je radila i moja mama. Jedini za koje znam da se boje samodefiniranih antibiotskih pokućnih kura su tata i sestra, jer oboje su hipohondri po zanimanju. Toliki su hipohondri da su uvijek u nekoj smrtnoj internet dijagnozi i i uvijek je propisano liječenje još veća smrt jer na guglu piše drugačije.

Ja ne samopropisujem antibiotike, jer naravno imam cijelu paletu bolnica, dežurnih ambulanti  i doktora pod nogama, ali lijekove se moralo spakirat za sve prigode. Sad mi nije jasno, kako gospodin Ikigai lijekovima dozvoljava u kofer, ali mojim repelentima ne. Možda otkrijem do kraja priče.

I posljednja mamina pasivno-agresivna prijetnja – da je slučajno nisi poslala bez onih štekera za komarce jer ću ti je vratit natrag.

Ovo spakiram prvo. Spakiram u nenormalnim količinama. Spakiram tako da se slučajno ne zaboravi i ne zagubi, i još djetetu trideset puta napomenem gdje stoji. Ona sama čim dođe u sobu ušteka dva aparata u četrdeset godina stare utičnice koje se sumnjivo klate iz zida kuće.

Zna što će se dogoditi ako to ne napravi. Jedna noć bez popularnih Raid „štekera“ i ona je izbodena do neprepoznatljivosti.

Portugalska priča

Prvi put kada smo s njom otputovali u Portugal imala je dvije i pol godine, taman da u avionu sjedi meni u krilu i satare me tih 3,5 sata od Zagreba do Lisabona. Nisam se posebno pripremala za putovanje jer tamo je klima slična našoj samo bez nervoze s znojenjem od nemoguće vrućine pa su i bračne svađe svedene na minimum. Temperatura je ugodna cijelo vrijeme, ali „real feel“ može varirati od dugih rukava do kupaćeg u jednome danu zbog jakog oceanskog vjetra. Sunce je nesnosno jako i moraš nanositi zaštitni faktor SPF 50 od nula do dvadeset i četiri, u suprotnom – opekotine trećeg stupnja.

Spakirala sam sve kreme, lijekove i repelente, čak i svoje brufene za leđa što se ispostavilo nepotrebnim jer portugalci imaju ljekarnička izdanja u dozama duplo jačim od naših. Jedino što nisam stavila u torbu stavila je aparatić za komarce.

U jednu noć izboli su je po stopalima i nogicama tako jako da nije mogla kroksicu navući koliko su natekle. Nije ih bilo puno brojem, ali otekline nisu izgledale kao klasični ubodi komaraca. Izgledalo je kao da ima utikariju s bijelim ogromnim plikovima i crvenim rubovima, koji su trajali tri dana dok se nisu povukli u izgled običnog uboda. I danas reagira jače nego ostatak obitelji, imam osjećaj da svi komarci u kući idu direktno na nju a zaobilaze nas ostale.

Od tada su u mojoj torbi uvijek ne jedan, već dva štekera Raida.  Jer, po maminim pravilima – što ako jedan ne bude radio, a dućan je zatvoren.

Očito je kako čovjeka možeš izvući s otoka, ali ne možeš otok izvući iz čovjeka.