Tragom pravila obrnute psihologije, kao kad djetetu argumentiraš zašto nešto nije, jer zapravo je, uvidjela sam kako postoji hrpetina stvari koje nisam uspjela savladati – a trebala bih.

Jer sam mama. Iskreno nikada ne bih ni bila svjesna svega toga da nije situacije u kojoj se nalazimo, svi skupa, pod tim mislim na Kris Jenner, JLo i klasične likove poput mene.

Horor priča pod nazivom kuhanje u teškim uvjetima samoizolacije i koronavirusa

Razina mojeg kulinarskog znanja toliko je niska bih mogla usporediti tajlandski zatvor s restoranom s pet Michelinovih zvjezdica.

Ne pretjerujem, zbilja je tako. Najčešća reakcija koju dobijem na ovu gubitničku izjavu je – nemoguće, to je tako jednostavno. I onda ide diktiranje recepta za grah sa suhim mesom dok u mojoj glavi udaraju bubnjari plesači plesne trupe koju gledamo svake godine u Lisinskom.

Osim ove godine, powered by COVID-19.

Jela koja znam spraviti su sljedeća:

U duhu brzoširećeg virusa koji je utjerao strah u kosti čitavome svijetu kao što to propuh radi dalmatinskim nonama, uživam u pripremanju kineske hrane. U tu kategoriju ulazi i japanska hrana, meni je to kao Hrvat i Bosanac.

Nema razlike, osim što imaju drugačiji naglasak i jedan se pravi da je finiji od drugog. S time da su Bosanci daleko opušteniji narod. Mi smo vječito nadrkani, razlog – nepoznat.

Kineska je prilično jednostavna, samo bacaš na tavu i nabacaš na tanjur . Bitno je da imaš nekoliko sastojaka za kamuflažu okusa ako nisi pazila kod tempiranja bacanja sastojaka u tavu.

Jer jako je bitno da meso ubaciš odvojeno od povrća. Sad već imamo kuhanje level pro, na dva kruga i dvije tave od kojih mi jedna uvijek, ali baš uvijek samozapali, jer dok ja pripremim artikle za bacanje ulje se pretvorilo u plamteću buktinju.

Ako ste smušeni do ove mjere, dobro će vam doći ulje od kikirikija. Ima visoku točku paljenja i dimljenja, što znači da možeš stavit tavu i ići binge watch-at turske serije – nećeš zapalit napu.

Znam napraviti lazanje, složenac, varivo i tuljac od povrća, i naravno piletinu na pedeset hiljada načina.

Zatim meksička, jer to samo bacaš na tavu i najčešće zamotaš u tortilju, najčešće je sa samo tri glavna sastojka koja uvijek u širokom luku izbjegavaju one najfinije – jer to ide ravno u celulit. Bez obzira na sastojke dogurala sam do level Masterchef u spravljanju meksičke za siromašne.

Uvjerena sam da bi Pablo bio izrazito zadovoljan mojim kuhanjem

Niski simpatični čovječuljak od sad već pedeset i kusur godina, noću je ribar, a danju pasionirani kuhar iz Havane na Kubi, moj poznanik i podsjetnik na #onokad smo osamsto eura zamijenile za 23 kune.

Kubanski konvertibilni peso ili CUC vam vrijedi, pa otprilike kao i pozivnica kod mene na nedjeljni ručak.
Potrošim petsto kuna, okus jela bude za jedva dvadeset.

Jednom drugom prilikom ispričati ću situaciju s chavitom i mjenjačnicom na Kubi, za ovu priču je bitno što i kako je Pablo kuhao.

Ionako ne možemo putovati, nećemo stavljati sol na ranu

Pabla smo upoznale dok je nosio hranu službenicama u lokalnom supermarketu gdje su čokoladice Milke izložene kao Fabergeova jaja i sukladno time pod lokotom. Simpatičan dućan, osam redova Havana Ruma od jedne, tri ili sedam godina starosti za sedam i pol kuna, ali mala tabla Milke je dvjesto.

Mislim da je bila s grožđicama, nismo je kupile. Mrzim čokoladu s grožđicama.

Kupile smo bocu Añejo 7 Años, tamni rum koji možeš pit bez ičega, pa i bez čaše. Uzeli smo bocu, sjeli smo na oguljeni Malecon, i dok nas je zapljuskivao topli vjetar s oceana slušale kako Pablo priča o napuštanju ribarenja kako bi postao pravi pravcati kuhar.

„Vidiš onaj tamo brod“, pričao je na materinjem španjolskom koje smo razumjele, nisam točno sigurna kako ali pretpostavljam zahvaljujući meksičkim i španjolskim sapunicama.

Kad mi kažu kako program HRT-a nikad ničemu nije služio, samo im kažem – Estoy embarazada, eres un bastardo.

Također i „no me toques, malendito“ svaku put kad  mi netko naruši osobni prostor u dućanu.

Dodat ćemo tome činjenicu kako sada državna nacionalna televizija educira našu djecu, ali možda da tu temu ostavim za drugi put.

Štorija oba brodu

Svako jutro taj brod (ruzinava konstrukcija s topovima i zrak-zemlja-zrak projektilima koje su vjerojatno raskopali za krpati automobile) isplovi (pomakne se trideset i četiri metara od obale, nota bene brod je dugačak nekih trideset i dva, dakle dva) na pučinu (doslovno čuješ kako je zakočio koliko je blizu kopna, a mora ostati u kubanskim teritorijalnom vodama, dakle trideset i četiri metra od obale) i baci mreže.

Kad bolje pomislim, ovaj se brod može upotrijebiti  kao sinonim obavljanja šopinga danas. Čekaš red pola sata u razmaku dva metra jedan od drugog, uđeš, napraviš dva metra po dućanu, pa izađeš.

Jer naravno nisi našao što si tražio, a red ispred drugog dućana nećeš čekati.

Ono što se ulovi tamo gdje brod isplovi ribari donesu u grad i ljudi popu Pabla spravljaju za svoje obitelji i poznanike. Jednu ribu toliko isfiletiraju da izgleda kao hostija za pričest, a za prilog bubnu na tanjur pola kile riže s crnim grahom.

Jesmo se najele, ali život robijo kakvo je to bilo iskustvo.

Vidim isti izraz lica na Hrvojevom licu kada radim „nešto novo“.

Sve do ove situacije Pablova anegdota s brodom bila mi je histerično smiješna. Sada više nije, jer svaki moj šoping u Lidlu bolno podsjeća na ruzinavi brod, a svaki moj ručak je Pablova riba isfiletirana na sto tankih ploškica.

Kako razmišlja kreten domaćica?

Moram pobliže objasniti situaciju koja je u našim glavama, kako kreten domaćica razmišlja.

Mi idemo u dućan prekasno i nikada na vrijeme ne odledimo meso.

Mislimo da imamo doma luk, samo da otvorimo ormarić, a luka nigdje pa koristimo poriluk jer u riječi sadržava LUK.

Dalmatinskoj kreten domaćici ovo neće proć, jer luk je ondje kapula.

Nismo sigurne je li češnjak ide prije, ili poslije, pa stavimo i prije i poslije.

Jelo s češnjakom.

Prekuhamo, presolimo i općenito sve ima isti okus. Kod mene prevladavaju čak dva – na crveno i na bijelo. I ponekad sa senfom, to bi bilo na žuto.

Dok kuham nikada ne isprobavam jelo, jer mi se čini da je loše. Obično budem u pravu.

Piše stavite malo brašna. Koliko malo brašna?

Je l’ to žličica ili žlica ili koliko je to MALO brašna. Pirjajte malo, posolite malo, ohladite malo, zagrijte malo, malo po malo i eto ti profućkan ručak.

Jaja uvijek idu sobne temperature. To nigdje ne piše. I maslac također, isto nigdje ne piše.

To se kao ZNA

Zamislite sada ovo u današnjoj situaciji. Petak poslije posla, na dan proglašenja samoizolacije i najave pakla u obliku zatvaranja vrtića, škola i fakulteta krenula sam u dućan.

Inače dućan obavljam ponedjeljkom, ali taj ponedjeljak karma je imala drugačiji zadatak za mene pa smo obiteljsko urlanje po dućanu preskočili.

Dakle na taj petak u mojem je frižideru zjapila pustinja. Ušla sam u dućkas po meso i povrće, ono što je nedostajalo i što mi je jedino trebalo da bih se na kraju išetala s najmanjim kolicima iz kojih je virio ananas, jabuke i čokoladni puding.

Ne znam za koji sam drek kupovala čokoladni puding, nikada ga ne jedemo. Očito me obuzela panika kad sam vidjela kako ekipa trpa brašno i wc papir.

Često i kad nešto naučim skuhati, kao da moj mozak kreten domaćice to potisne u podsvijest koliko sam šlampava.

Stojim pred loncem i grozničavo pretražujem bazu podataka u potrazi za informacijom da li da svinjetina treba na jače ili na slabije i jesam li trebala posoliti i zauljiti prije, ili – to ću dok kuham.

Tvrda presoljena svinjetina. Fantastično.

Odlazak u mesnicu je tortura posebne vrste. Obično stojim ispred frižidera, gledam neodređeno, sijevam očima lijevo desno i kažem – molim vas malo teletine.

Sada ćemo dodati činjenicu da čekam red ispred mesnice i ne znam hoće li me u frižiderima dočekati taj komad mesa koji znam spraviti.

“Hoćete but ili potrbušinu?”

Znojim se jer nemam pojma gdje uopće da gledam, koje je teletina, kamoli gdje je od buta, a gdje je ovo drugo jadna ne bila.

“Treba mi za roštilj”- bubnem i smješkam se kiselo.

Hoćete ramstek ili biftek?

I tako dolazim doma s 400 kuna bifteka, dva komadića a nas deset na roštilju. Bez brige, napravimo roštilj pa stavljamo u kantice za sestru i susjede, ne radimo korona party doma.

Neki dan sam skoro izašla iz dućana da nisam kupila miks svježe opranog i pakiranog povrća koji će stajati dva tjedna u frižideru i istrunuti

Priča se po kvartu kako je ovaj uzmi-sve-za-mjesec-dana šoping odlična stvar. Kao prvo, ne ugrožavaš sebe ni okolinu odlazeći u dućan tri puta tjedno, i imaš uvijek sve spremno – za svaki dan i za svaki obrok.

Ne znam za vas, ali moja se djeca vješaju po kvaki od frižidera svakih pola sata. Kako dani odmiču stanje se pogoršava do mjere da sam uvela  policijski sat frižidera.

Nije bilo teško objasniti, samo sam im pokazala jednu Vučićevu pressicu. Valjda im je sladak s onim debeljuškastim ustima, liči na ribe iz Spužve Boba Skockanog.

Trebalo mi je dva tjedna, dakle četrnaest dana da naučim kupiti 70% točnih namirnica za frižider

I dalje imam jednu kesicu povrća koje moram bacit jer sam zaboravila na njega, ili meso koje nisam odledila na vrijeme.

Vidiš, kreten domaćici je jednostavno nemoguće napraviti veliki šoping i ne sjebat stvar. Također, dogodi se da kupim, odledim i pripremim sve ide kao po loju, kad mi na mobitelu zazveči pozivnica na staff meeting točno u podne.

Sve vojska natrag u frižider, par bataljuna žrtvujem u smeće jer ipak je ratno stanje i naručujem Wolt kojih sat i pol kasnije, kada to sve skupa završi.

Pronalazak sebe, rad na sebi i sva ostala sranja

Sjećate se mojeg teksta o #selfcare brizi o sebi?

Stvari su se promijenile. Jako su se promijenile.

Sada vrijeme za sebe pronalazim u supermarketu s namirnicama, pa se po dva i pol sata opuštam kroz redove trajnog mlijeka, WC papira i tjedne akcije.

Pod uvjetom da uspijem ući u njega, jer red oko dućana, pa oko kvarta, pa još dva tri metra.

Totalni SPA retreat, nema dalje.

Kupujem gluposti koje sigurno neću znati upotrijebiti i padaju mi na pamet sulude ideje, naprimjer da napravim kolač.

Nije završilo dobro.

Nije ni on bolji. Jučer je izašao tražit kalup za velike kocke leda za Negroni tri sata ga nije bilo doma.

Hešteg #samobitno sigurno piskutaš kroz zube i pljuješ preko ramena tri puta. Nije čovjek išao po kalup za kocke nego je dva i pol sata sjedio u autu pred zgradom i spojen na WiFI iz stana skrolao po Instagramu.

Kalup smo riješili s kanticom iskorištenog Monte jogurta, kocka leda level najjakije.

Moraš imati riješen alkohol u ovoj situaciji. Moraš.

Do iduće epizode korona dnevnika već sljedeći tjedan, pozdravlja vas Margot, #kretendomaćica