New York. Jedva sam dočekala da ovaj tekst dođe na red. Nakon šest godina ponovno smo se vratili u grad koji uvijek živi, nije normalan i totalno je moj. Neću vas gnjaviti epskim pričicama o tome kako je New York definitivno jedna od onih destinacija koje moraš posjetiti, već samo dati svoj plan puta i savjete kako i gdje.

Putovanje smo planirali nekih šest mjeseci unaprijed, većinom radi sakupljanja budžeta za karte i smještaj. Posljednji put kada smo ga posjetili trošili smo u prosjeku oko stotinu dolara dnevno, pa smo tako nekako računali i za ovaj posjet.

Trebalo nam je poprilično da sakupimo dovoljno da nas ne izbije iz cipela nakon povratka u Hrvatsku, ali i da imamo dovoljno da ne hodamo kilometrima radi par dolara razlike u iću ili piću.

Sedam točaka koje moraš znati prije puta

1. New York se “sastoji” od pet općina. Barem mislim da bi se to kod nas prevelo kao općine – pravi naziv je Boroughs. Tih pet dijelova New Yorka – Manhattan, Queens, Brooklyn, Bronx, Staten Island veliki su pojedinačno kao Zagreb i svaki priča svoj prič.

Unutar općina postoje kvartovi koji su gradovi sami po sebi, s vrlo jasno određenim granicama i kulturološkim razlikama kao tiramisu iz Vinceka – slojevi se plastično vide i osjete.

Mi smo u dva posjeta New Yorku obišli samo Manhattan i Brooklyn, Queens i Bronx samo smo okrznuli, a Staten Island ostavili kada se vratimo s djecom – tamo je onaj poznati vrtuljak od kojeg Instagram proljev dobije.

Pogrešno je računati da ćeš uspjeti sve doživjeti i obići odjednom ili u deset dana, osim ako ne letiš kao muha bez glave, upravo iz tog razloga što su općine i kvartovi toliko različiti da moraš stati i upiti život u njima.

2. Vrijeme je vrlo zeznut faktor. Vrlo je slično kao naše, međutim radi visokih zgrada i širokih avenija može se dogoditi da je stupnjeva manje nego osjećaj hladnoće koji probija mozak od sibirca koji šiba ulicama.

Zamisli kombinaciju bure i zagrebačkog hladnjikavca sa Sljemena, koji nosi sve pred sobom. Zato je najbolje vrijeme za posjetiti New York u proljeće. Ili kasno ljeto kako smo mi odlučili.

3. Nemoj slušati Slavicu s prvog kata kad ti govori da odeš tamo prazne torbe jer ćeš se nakrcati kao Todorić 91’. Dogodit će ti se da ćeš hodati tri dana u krivoj odjeći smrzavajući/kuhajući se, kao naprimjer moj šogy u jednim te istim kratkim hlačicama sedam dana.

4. Šoping je raznovrstan i ima svega dreka kojeg nema kod nas, ali je za naše pojmove skupo. Jeftino je jedino u velikim outlet mallovima koji se nalaze na krajnjim rubovima grada. Nismo ih posjetili, nemam vam puno za reći o tome, proguglajte gdje su i koliko treba do njih pa odvojite cijeli dan samo za to.

5. Ostavite dovoljno novca da se možete lagodno osjećati. New York je skup, duplo skuplji sada nego što je bio prije 6 godina i vjerojatno će biti  duplo skuplji nakon dodatnih šest.

Nije nenormalno skup, zavisno od preferencija putnika može se jeftino pojesti, oblokat’ malo teže, i ako kreneš dovoljno rano tražiti možeš naći sasvim povoljan smještaj.

6. Avenues/boulevards/parkways su raspoređeni sjever-jug i jednosmjerne su, a streets/lanes/rues istok-zapad i većinom dvosmjerne. Sve je slično i prokleto je dugačko.

7. Nemojte preračunavati u kune. Ni u eure. Nemojte uopće računati koliko ste novaca potrošili.

You’re in New York, baby!

Avio karte i smještaj u New Yorku

Avionske karte su zapravo i bile trigger za cijelo putovanje. Kako se brzo nasučeš, kao junkie na crack – kad vidiš jeftinu avio kartu. Nabasala sam na njih preko Instagrama, pa kliky kliky na blog Bangeri – idemo piti, jesti i putovati.

Tamo možeš naći stvarno smiješno jeftine avio karte, a ako se prijaviš na newsletter (nemoj to napravit, jer već imaš drugu kartu u džepu) stizat će ti notifikacije na mail adresu.

Dakle, povratne karte za let iz Splita za Newark bile su samo 250 EUR.

Nakon malo istraživanja, saznala sam da je to bila cijena samo za carry-on kofer i bez još nekih sitnih taksa, pa smo uzeli full kartu s dodatnom prtljagom od 22 kg za 3.400kn po osobi.

Natrpat ćemo se svega, moraš imati veliki kofer kad putuješ u New York.

Smještaj nas je malo namučio

Booking.com nema apsolutno nikakvu normalnu ponudu za nas s prosječnom dubinom džepa, a ne bunarom do Kine. Većina njihove ponude sačinjavaju hoteli, koji su topčine ali i bolesno preskupi.

Zato se na Air BNB nađe svega dreka. Malčice smo kasno rezervirali, niti dva mjeseca unaprijed pa su nam neke turbo lokacije iscurile.
Top kvartovi za odsjesti s cijenom od većeg prema manjem su – Astoria, Williamsburg, Bed Stuy i Bushwick.

Zašto sam navela ove kvartove, koji su u Brooklynu i Queensu, a ne u centru grada?

Zato što su turbo cool, mirni i povoljni. Zato što ih nećeš dovoljno istražiti ako ideš tamo samo prošetati. Zato što imaju priču koja se priča ulicama, potpuno drugačija od Manhattana, i zato što tako možeš dobiti potpuni dojam grada.

Ako hoćeš stan s hipsterskim balkonom i požarnim stepkama, u žiži i centru svega odaberi East Village, ali to moraš dosta unaprijed rezervirati.

Naš smještaj nalazio se u Bedford Stuyvesant, pet minuta od stanice podzemne na Franklin Avenue. Odabrali smo čist, prozračan i prilično velik stan za newyorški pojam, s dvije odvojene spavaće sobe, kuhinjom, kupaonom i dnevnim boravkom na drugom katu male zgradice. Ukupno za osam noćenja za četvero koštao je oko 9.800kn.

Link na smještaj je OVDJE, premda možete vi i bolje!

Bed Stuy do or die

Bedford Stuyvesant ili Bed Stuy (izgovara se bed staj, ili bedford stajvesant, uništilo me sok sam to riješila s mozgom) crnački je kvart, ali vrlo miran i siguran. Zaštitno lice kvarta je Biggie, ili Notorious B.I.G čije lice proviruje iz gotovo svakog kafića, restorana il frizerskog salona u kojem će vam ugraditi ekstenzije ili napraviti pletenice u stilu Destiny’s Child.

Vrlo blizu našeg stana nalazi se i poznati Biggiejev mural, a nedaleko toga ogroman grafit s osobnom kartom Ol’ Dirty Bastarda.
Za dijete old skul rapa i hip hopa ovo je za mene bila velika stvar, tako da smo ih sve obišli.

Ako ubodeš smještaj u Bed Stuyu, što naravno da ćeš to napraviti, obavezno obiđite klub Basquiat’s Bottle, imaju killer tulume vikendom, ili bar The Corners na Nostrand Avenue.

Vjerojatnost da budete jedini bijelci u klubu je 150%, ali i to je doživljaj, zar ne?

Ne mogu vam opisati koliko cool izgledaju ljudi u ovome kvartu. Osim klošara, kojih ima u prosjeku 50% manje nego u Harlemu, ali opet ima, ostatak ekipe ima kulerski i opušten odjevni stil.

Furaju kako oni to zovu “European fashion”, ali na afro Amerikancima to izgleda pet puta bolje nego na prozirnim bijelcima.

Većina ekipe, a posebno žene u New Yorku furaju stil #bolimetuki. Sve hodaju bez trunke šminke, bez iti jednog komada nakita,u običnoj bijeloj majici s džepićem i boyfriend fit trapericama.

Osim naravno poneke crnkinje i latinosica koje su nakinđurene, ali ništa više od mene.

Apsolutno svi, ali SVI – klošari, biznismeni, mame s djecom, reperi, čistači ulice, policajci dadilje, klinci, starci i vanzemaljci hodaju s slušalicama u ušima.

Možeš nabrojati na prste jedne osobe koje vidiš u jednome danu bez chunky Beats by Dre ili tankih bijelih air pods u ušesima.

Oni koji hodaju ulicom vrlo često i urlaju na te sluške da ih čuješ petnaest metara daleko, ali boli njih sve skupa đon.
Također svi imaju i nos zabijen u mobitel. Sluša se muzika i slažu rime, tipka, skrola, priča ili čita Kindle. Svi imaju neki uređaj spojen na bateriju u džepu.

Kiborzi

Ponekad mi se činilo kako je ovo najveći grad na svijetu gdje se možeš osjećati najusamljenije na svijetu. Kontakt s očima – ne postoji.
Bit će da je radi bezbroj klošara koji uletavaju u podzemnu pjevaju gospele i žicaju par dolki za svoj nastup. Ako ih ne vidiš i ne čuješ, samo te zaobilaze.

Turista ćeš lako prepoznati – nema mobitel rukama, nit slušalice u ušima, već rasteže kartu ili pogledom izbezumljenog rakuna traži oznaku stanice podzemne da vidi vozi li se u pravome smjeru.

New York je skup

Možda nije skup kao London, nisam sigurna jer u Londonu nisam bila, ali za naše je pojmove skup. Piva, klasična čaša od sedam deci koštat će vas u prosjeku od 6-9 dolara, a burger s krumpirićima oko 10-15 dolki.

Kava s mlijekom wannabe je 4 dolara.

Ono što je vrlo povoljno je gradski prijevoz, obzirom na teritorij koji možete pokriti i sve ostalo, metro karta za sedam dana neograničenih vožnji košta 33 dolara po glavi. Kasnije smo karte jednostavno nadopunili za onoliko vožnji koliko je nedostajalo i u pravilu se kretali samo i isključivo metroom.

Bili smo toliki papci da se nismo niti jednom provozali yellow cabom, to ćemo ostaviti za idući put.

Google, daj reci gdje je najbliži restoran?

Za kretanje gradom apsolutno će vam biti potrebne Google Mape. Mislim možete koristiti i klasičnu kartu od tri metra kvadratna ili vaditi povećalo za kartu u Lonely Planetu, ali internet lociranje je totalno olakšanje. S obzirom na moju ovisnost o Insta pričama koje se i vama jako svidjele, američka SIM kartica je bila na popisu odmah nakon kupljene avio karte.

Ja sam odabrala opciju AT&T, 8 giga prometa za 45 dolara, ali možete pročekirati i T mobile opciju za turiste. Konstantno smo imali mapu u pogonu, tražili dućane, restorane, lokacije i ulaz u metro. Guglali smo do besvijesti.

Potrošila sam tih osam giga u roku tri dana, pa online nadoplatila za još. Više bi mi se isplatilo da sam uzela neograničeno za oko 90 dolki, ali škrtica u meni je prevagnula na početku tako da sam na kraju platila više za manje.

Ocijenite koliki ste internet luđak prije kupnje, ali s druge strane – boli te đon za tih 400 kuna.

Na kraju si svijeta u New Yorku, fućkaš četiristo kuna za internet. Do it.

Restorani, barovi i KAVA

Situacija s kavom me iznervirala odmah prvi dan. Prvo jutro, mamurni od jetlaga i praznog frižidera, uputili smo se do grada i doručkovali u Soho četvrti

Četiri tanjura s American breakfast (kuhani i pirjani krupmač sa slaninom i dva jajca u deset ujutro), tri kafe i jednu pivu platili smo vrtoglavih 120 dolki.

Lord have mercy

Više nismo doručkovali vani tako, već samo jednom u lokalnom Dunkin’-u što je bilo očekivano katastrofalno.

Na putu do grada stali smo u prvi kafić, još u hoodu i upoznali se s američkom espresso kavom.

Sirotinjo i Bogu si teška

Ako netko nema pojma o kavi to su Amerikanci. Moram ovo objasniti, jer ako odete u USA nepripremljeni slomit ćete živce kao i mi.

Dakle, svaki Balkanac koji drži do sebe mora ujutro popit kafu.

Ta kava mora biti kremasta, ugodne arome i okusa. Mora biti jaka – ne vodenasta, ne prevruća, prehladna lii preduga. Dobili smo sve ovo, ali nismo dobili normalnu kavu osim na par random mjesta, većinom hipsterskih ili veganskih barova.

Srce mi se kidalo kad bih gledala kako uzimaju onaj plastični hamper od litre i pol VODENASTE bojlerice, saspu unutra šaku leda i pazi sad – dodaju ultra super low fat mlijeko.

Zahod, where are you?

Dakle, proljev iste milisekunde kad to popiješ. Mislim, ne sigurna sam – da popiju jedan naš espresso iz kafe aparata u kafiću na autobusnom da bi im glava eksplodirala.

Molim vas, radi svoje sigurnosti i sigurnosti osoba koje putuju s vama, ubacite u kofer jednu Franckovu ciglu mljevene i spasite si dan.
Neće vam ni dućan pomoći, i tamo je tristo hiljada brendova napola mljevene, odvratne i kisele bojlerice*.

*grubo mljevena, bez okusa i mirisa, često vrlo kisela, vodenasta supstanca nalik na kavu, koja se proizvodi tako da staviš jednu žlicu mljevene kave u bojler od deset litara i uključiš grijanje. Popularno zvana i filter kava. 

Sad kad sam izbacila ovu dramu koja me tištila, možemo nastaviti s hranom

Bauljajući po gradu, i hodajući preko 15 kilometara dnevno nismo previše birali gdje ćemo jesti. Blokovi zgrada na Manhattanu su toliko ogromni i dugački, da od kad kreneš pa do kada stigneš – tri puta si ogladnio i pripišalo ti se.

Restorani su podijeljeni po temama – barovi i dineri (burgeri, tacosi, pileća krilca i slično), azijska hrana sve moguće vrste, pizzerie, steak houses, klasična riblja ponuda koja ti ne pada na pamet jer nisi ribu jeo u Zagrebu koliko je zaseru – nećeš ni tamo.

Ovo posebno vrijedi za dalmatince, ponosno dižem ruku, jer nema nikakve šanse da ću jesti išta iz mora ako nije spremljeno na mojim gradelama ili u “mojem” restoranu.

Možda bih riskirala s jastogom, ali samo zato što želim lupati onim čekićem i kliještima po njemu.

Većinom smo jeli burgere, gotovo cijelo vrijeme i kombinirali azijski udon i poke bowl. Problem je što dobru azijsku nije lako pronaći u vanjskim kvartovima, većinom su na Manhattanu.

Jednom smo gladni kao psi naletjeli u kineski take out u hoodu, maltene se otrovali. Kad smo pitali gdje je zahod da operemo ruke, baba je iznijela lavor vode na stol.

Sve moraš probat’

Pozitivna činjenica je ta što je ponuda burgera vrhunska, nebitno gdje ga jedeš.

Apsolutni pobjednik što se nas tiče je plejs u Harlemu, diner “Harlem Shake” uređen u stilu Quentina Tarantina.

Osim unutarnjeg uređenja u kojem bi prosječni Instagrammer dobio moždani i srčani od slikabilnih detalja, burgeri su povoljni i jako ukusni. Probajte Hot Mess.

Ovo je i jedno od rijetkih mjesta koje ima vanjski prostor za sjedenje. Moguće jer je vlasnica cura iz Rijeke, i ZNA koliko čovjeku znači da pojede ručak vani na zraku.

Jelena, nadam se da ćemo idući put srknut bar travaricu, nosim sa sobom.

U Brooklynu ili Queensu teško ćete pronaći klasičan restoran, treba ga povećalom tražiti. Većinom su to take out restorani, hrana je super ali nemaš gdje sjesti i pojesti.

Ostavit ću ovdje lokaciju u East Villageu, ulica St. Marks, koja nevjerojatno podsjeća na Khao San road u Bangkoku, i gdje možeš pojesti svega dreka za jako malo para.

Naletjeli smo tamo na preporuku curke koja živi u NYC, a prati moje Insta šenaniganse – hvala ti do neba.

Slatka azijska rupa u podrumskom prostoru, s redom barskih stolica za velikim šankom gdje smo morali čekati red za mjesto zove se “Udon West”.

Iskreno, nema šanse u paklu da bih odlučila tamo jesti šetajući cestom. Kako to obično i biva, što veća rupa to bolja hrana – prefino, brzo posluženo i prejeftino. Gužvu su stvarali lokalci, a znaš ako lokalci tamo jedu, mora biti dobro.

Nastavite li ulicom dalje prema parku, na 114 Aveniji A nalazi se najkul mjesto za izgubit novčanik, putovnicu i fotoaparat.

Doc Holiday’s je honky tonk bar koji izgleda kao da je van ovoga svijeta.

Jedan korak unutra i više nisi u New Yorku već u nekoj zabiti izvan Dallasa, s jukeboxom iz kojeg trešti hard core country i smrdljivim stolicama.

Bili smo već jednom tamo, što ću vam drugo reći nego da se UOPĆE nisam sjećala mjesta.

Bit će da smo se i onda izbili iz cipela

Bar je prepun upozorenja kako će ti mobitel zabit u njušku ako budeš tipkao, ili kako moraš pokazat osobnu makar izgledao jednom nogom u grobu. Ne mogu opisati, najbolje da pogledate fotke.

Uglavnom, idući dan morali smo pregledavati fotografije s mojeg fotića kako bi utvrdili “time frame”cijele večeri, i još mi danas nije jasno kako moj Canon s petnaest centimetara objektiva nije dobio noge, jer sam ga cijelo vrijeme držala na šanku ne obazirući se.

Panično smo brojali ostatak novaca, i proveli cijelo jutro izračunavajući koliko smo popili.

Konobarice znaju svoj posao jer ničeg se ne sjećamo.

Moraš to probat’

Sad kada sam vam to rekla, nek’ vam rečem i ovo – New York je siguran. Svi gradovi na svijetu, osim možda ratne zone pojasa Gaze i Lidlovih dućana četvrtkom, su sigurni ako se ne ponašaš kao pijani milijarder.

Nije potrebno držati pare u tašnici oko vrata, ispod majice i lokotom za remen.

Samo privlačiš pažnju na sebe, ne bi da imaš tristo hiljki u toj taški, a ne petnaest novčanica od dolar.

Moraš imati petnaest novčanica od dolar sa sobom

Tipanje je obavezno, i moraš biti oboružan jedinicama ili ostaješ bez puno više love. Pokušat ću vam objasniti logiku tipanja i oporezivanja kod šopinga, premda je moj bjutiful brain većinu vremena bio clueless.

Napojnice u restoranima i porez kod šopinga

Pod restoranima smatraju se mjesta gdje te osoba poslužuje. To bi isključivalo restorane brze hrane, npr. McD, Dunkin ili IHOP, ali ako vidite da postoji škrabica za tip možete ostaviti “bare minimum” od jedne dolke. Naravno, samo ako vam se curka/dečko preko pulta svidi i ne izgleda kao da je pojeo/la kiselinu za doručak.

Ako vam s neće, ovdje ne morate – nitko neće frknut nosom.

U restoranima tipanje je OBAVEZNO. Šupak si erste klasse ako ne ostaviš, a neki su restači obzirom da je NYC hyper turistička destinacija, odlučili uračunati napojnicu odmah na račun. I to 20% od iznosa računa pa se ti misli. Moram napomenuti kako ovo nije bilo tako prije šest godina.

Ako ništa ne piše ostavljaš 10-15% na iznos računa.

Zašto? Nikad mi neće biti jasno, a opet mi je jasno radi razine usluge koju imaju, oni žive od te napojnice. Zarađuju najniži tjedni minimum i napojnica je lajf.

Ono što nervira kod ovakvog sistema, posebno nas Balkance

koji volimo sjediti petnaest sati i ćakulat poslije večere je to što odmah tjeraju i “obrću” stol. Salijeću kao mladoženja oko zadnje neviste u selu i bezbroj puta upitkuju jel’ sve u redu i hoćeš li još što.

Ako želiš sjediti, moraš naručit, ako ne – diži dupe.

U barovima/kafićima je isto. Napojnica je 10-15%, a barista gotovo nikad ne dolazi do stola, već naručuješ na šanku pa si nosiš.

Ovdje bih napomenula ne-do-ti-Bog da izađeš s pifkanom jedan centimetar izvan bara u želji da zapališ cigaretu.
Konobar se zalijeće kao Hussain Bolt vrišteći u tvojem smjeru, jer lokanje po cesti je zabranjeno.

Dovoljno je da kažeš Sorry, I’m from Europe, jer navikli su da smo tupsoni po tom pitanju.

Također ne možeš pušiti odmah pored ulaza, već pet, šest metara lijevo ili desno ili nasred ceste.

U Bed Stuyu možeš zapalit’ odmah pored ulaza, to je ionako klošarija kvart. Možeš zapaliti i đoku, jer dozvoljeno je pušenje marihuane za osobne potrebe. Kao da postoje druge potrebe osim osobnih, gurl please.

Nisam ziher vrijedi li to i za turiste, ali mi smo konstantno osjećali miris marihuane u zraku.

Kod šopinga vrijede specifična suluda pravila

Artikli koje kupiš i pojedinačno su iznosom niži od 110 dolki ne oporezuju se. Dakle, uzmeš petnaest grudnjaka od 40 dolki odjednom, nećeš platiti porez. Uzmeš jaknu od 115 dolara, ide porez na nju.

Ovo vrijedi za svu odjeću, obuću i šešire. Nakit i naočale spadaju u luksuz, jer realno ne trebaju ti da budeš obučen, i oporezuju se bez obzira na iznos.

Sad ste već kao onaj meme s Juliom Roberts, jel’ tak?

Mislim da je ovo dosta za početak, jer izgleda da bih mogla natipkati tekst od tisuću stranica. Hvala ti da si uopće došao/la dovde i obećavam da nastavak slijedi.