Ujme meni koliko sam puta ovo napisala i izbrisala.

Neki dan smo umlatili direktora (da, to se može) da nam nabavi Multisport kartice preko firme. Dodatno smo savijali ruku iza leđa jednome članu unutar firme koji je nedostajao da imamo minimalnih pet.

Članarinu plaćamo sami, ali ponuda je i dalje dobra – za 260 kuna jednom karticom ideš u pedeset teretana u Zagrebu. Odlučila sam vas danas zagnjaviti tekstom o fitnessu, i možda motivirati da se pokrenete s mrtve točke.

Kind reminder svima koji čitaju blog samo radi mamećih tema, ali mislim da će se ovo ticati upravo vas mamice moje, tako da stay with me.

Prekasno je da kreneš vježbati. Još veća laž.

Kada je najbolje početi?  Odmah. Jučer. Što ranije u životu, to bolje. Znaš onu glupu narodnu – navike se stvaraju u mladim danima i starog psa teško je naučiti novim trikovima. Moram priznati kako su potpuno točne.

Ja sam krenula taman prije nego što počela raditi, i obirom na moju prošlost nije bilo niti najmanje naznake da ću danas tipkati ove retke. Imala sam 21 godinu kad sam iznojila prvu kapljicu znoja u teretani.

Do tada sam ih znojila u prvim redovima klubova, većinom od alkohola.

Laž koja se pretvara da je isprika – lako je s dvadeset godina izgledati kao manekenka

Nisam izgledala kao manekenka, izgledala sam kao da imam dvadeset godina. Evo jedna jedina mutnjikava iz tog perioda, frizura kao i obično – on point.

Sve je stajalo na mjestu. Manje više, jer sise su uvijek bile orijentirane južno i tužno, koža na bedrima je bila zategnuta kao sendvič folija oko lubenice, a resting bitch face s pet, šest bora manje.

Trenutno imam samo bitch face, jer nema tu nikakvog „odmaranja“.

Lako tako, je l’? Istina, lako je s dvadesetak godina okrenuti novi list, jer nemaš ni obaveza ni manjka vremena koliko imaš s trideset i pet.

Ali nije kasno ni s 35.

Čitala sam neki dan kako je njujorški maraton, inače jedan od najpoznatijih na svijetu, na petom mjestu u ženskoj kategoriji istrčala mamica u četrdeset i nekoj, koja je sasvim slučajno počela trčati s trideset i tri godina, nakon što je rodila prvo dijete.

Ecija Ojdanić počela je s preko četrdeset i vjerojatno će s pedeset izgledati bolje od većine nas koje kukamo kako ne stignemo i nemamo vremena.

Osobno, završila sam već nekoliko nivoa igrice “Nemam vremena”, samo da bih nemam pojma kako, izvukla još.
Opisat ću ovdje tijek događanja, možda se netko prepozna i shvati kako se može – kad se hoće.

Prvi korak – trudnoća

Kažu ovako, ako si vježbala prije trudnoće -nastavi i dok si trudna. Ako nisi, nemoj početi kad se popiškiš na štapić i on pokaže plavi plusić.
Veliki broj žena prekine taj čas kada zatrudni.

Razlog – ne moram više, ionako ću se udebljati.

Posljedica – hoćeš. Sve se udebljamo u trudnoći, to je sasvim normalno.

Ono što ne želiš, a dogodit će se i pljusnut će te kao posrana pelena koju si zaboravila zavezat’ u kanti, su mlohavi dijelovi tijela i opasni bolovi u kralježnici od nošenja tvojeg slatkog tereta.

Moja trudnoća prošla je vrlo uredno, može biti i radi prethodne fizičke spreme dostojne marinaca američkih zelenih beretki.

Molim primijetimo kako postoje frapantne sličnosti između klasičnog mamećeg života i pristupnog treninga za beretke:

1.Treninzi na poligonima velikih udaljenosti (kuća-poso-kuća-poso) provođeni su tijekom dana i noći (nego kako drugačije?!) s punom opremom u raznim vremenskim uvjetima (kese u jednoj ruci, vrišteće dijete u drugoj, po kiši naravno jer nemaš treću ruku za kišobran, ) i grubim terenima (park s ljuljačkama, toboganima i vrtuljcima).

2. Kopnena navigacija radi se individualno bez asistencije instruktora (jer često ne znaš gdje ti je glava ni rep) i uvijek pod određenom granicom vremena (nego kako drugačije?!).

3. Instruktori ocjenjuju kandidate postavljanjem raznih prepreka (legić na tepihu dok ideš pišat usred noći), događaja koji uključuju micanje teških predmeta kao što su telefonski stup (trosjed u potrazi za BAŠ TIM JEDNIM prokletim autićem).

Guranje starih džipova, kroz pijesak s punom opremom, vojni fizički fitness test i plivanje – naravno sve check.

4. Provode se mnogi testovi inteligencije ( ovo padaš jer gu-g, ga-ga i reci aaaaa minimalno dvanaest mjeseci) i na kraju test sposobnosti za strane jezike (razgovor s trogodišnjakom koji provodi previše vremena pred YouTubeom zahtjeva visoki level poznavanja esperanta)

Debele sarmice hrvatskih trudnica

Bez obzira na početno stanje, svaka trudnica dobije trudničke kilograme pa sam tako i ja. Zaista mi se gadi slavljenje činjenice kako ta i ta nije nabila zamislite, niti jednu kilu.
Pogledajte kako je to izopačeno. Svaka žena drugačije prolazi trudnoću, drugačije izgleda i nosi kilograme.

Neke se udebljaju 30 kilograma, pa odmah vrate težinu. Neke nikada ne vrate početnu težinu. Neke dobiju minimalno, i imaju samo trbuh.

Uvijek, ali baš uvijek ove koje nisu dobile ni minimalne trudničke kilograme iskaču iz paštete kao Ava Karabatić s kandidaturom za predsjednicu.

Sve su danas iste, barem se meni tako činilo dok sam uspoređivala svoj odraz u ogledalu s internetom. Nema niti jedne s debelim rukama, natečenim zglobovima, širokim leđima ni podbratkom u stilu Danny de Vita.

Mislim da je zadnja normalna trudnica bila Kate Winslet davne 94′.

Pritisak o fizičkom izgledu tijekom trudnoće stvaramo same sebi, nerijetko se uspoređujući s minijaturnim džepnim Venerama koje izgledaju prokleto savršeno u bijeloj majici bez rukava, bijeloj trenirci na čupavom bijelom tepihu s okruglim trbuščićem bez vidljivih vena, celulita i izvrnutog pupka.

S druge strane ja sam izgledala kao nosorog. Na momente kada bih se našminkala, dojam bi se popravio – u našminkanog nosoroga.

Ruke su mi bile debele sarmice, leđa su se proširila za čitavu veličinu grudnjaka, i to ne u košaricama već opsegu, a noge se zgodno spojile u jednu veliku nogu.

Mojem suprugu ništa to nije smetalo, jer košarice grudnjaka napokon su bile popunjene kao šoping kolica dva dana prije Božića.

Tijekom trudnoće nosila sam haljine jer je bilo nesnošljivo vruće, a ispod sam morala imati profesionalno, škaricama za nokte potkraćene tajice da mi se unutrašnji dio bokova ne dodiruje – u suprotnom slom živaca.

Ne sjećam se broja razgovora kojih sam vodila s prijateljicama radi debelih bokova i bolova u leđima. Gornji dio leđa, trapezius, to je onaj trokut kojeg sačinjavaju ramena, lopatice i srednji dio kralježnice, ubija nakon dojenja.

A dojit ćeš beskonačno dugo i bezbroj puta, to je nešto što se ne može izbjeći.

Kese iz Lidla koje tegliš svaki ponedjeljak i četvrtak neće se same prenijeti u stan, već ih moraš staviti/izvaditi iz gepeka i vući do doma.
Ima za to posebna vježba koju radim u teretani, zovem je – kese iz Lidla. Basically, uzmem utege od deset kila u svaku ruku i teglim po teretani.

Kese vježba je isključivo za šoping u Lidlu, jer tamo za 300 kn utrpaš po 15 kg u svaku kesu, a u Konzumu jedva pet.

Konzum je beginner level kesa workout, za pre baby lajf s hrpom slobodnog vremena.

Što manje vremena, to veće kese

Malo sam Darth Vader s ovim prijetnjama, ali nitko ne govori o tome, a stvari jednostavno tako stoje. Ili bolje reći ne stoje, nego vise.
Trudnoća je prvi korak u kojem moraš početi prilagođavati svoj život i bolje se organizirati kako bi odradila sve što si zamislila.

Drugi korak – beba je stigla

Oke. Sada kreću pravi problemi.

Molim vas da napustite ovaj blog zauvijek ako će vas iduće rečenice razljutiti ili nekim čudom još uvijek niste naletjeli na nekoga tko nije apsolutno oduševljen činjenicom kako ti se život izvrnuo za 180 stupnjeva nakon što je u njega ušlo malo stvorenjce kojeg voliš najviše na svijetu.

Bipolarna sam u tom pogledu, još se ne mogu odlučiti koji sam team. Nešto kao naši političari, malo daju otkaz, malo se vraćaju s obećanjima kako neće više biti gladi u svijetu.

Nisam bila spremna za toliku uzurpaciju vlastitog života. Moju Daciu Logan sa 2.5 WRX Sti Turbo motorom netko je pri brzini od 160 km/h prešaltao iz šeste u drugu brzinu. Vozili smo još neko vrijeme tako, u drugoj brzini, dok nisam shvatila da ću uništiti motor.

Dacia Logan sam ja, a taj netko bila je Cvita.

Prilagodi se ili umri pokušavajući

tako sam si govorila dok sam tijekom druge trudnoće pokušavala naći način da ostanem fit, što je značilo da imam svoj ispušni ventil, da me leđa ne bole i da se osjećam zdravo. Rješenje je našlo mene – vježbala sam tri puta tjedno kod kuće s osnovnim rekvizitima poput bućica i guma kad je dijete spavalo. I tako godinu dana.

Ponekad nisam mogla odraditi sve treninge, ali nisam odustajala sve dok nisam vidjela da se masne kobase na ledjima nisu počele topiti.

Dugo je trebalo dok nisam full time ušla u teretanu i krenula s jačim treninzima. Iskreno, nema prevelike i očigledne razlike od tada i sada. Razlike su minimalne i vjerujte kad vam kažem da se kućnim treninzima može napraviti čudo. Samo se trebaš pokrenuti.

A kako se pokrenuti? Nabavi trening složen samo za tebe ili upiši grupni . Samo kreni.

Tako sam ja radila.

Naručila sam si onlajn plan prilagodjen za poslije poroda i to kod kuće, i osjećala se super nakon svakog odradjenog treninga.

Prestani skrolat po instagramu, buljiti u dupenca fitness trenerica i postavljati si jedna te ista pitanja na koja očekuješ neko jednostavno rješenje. Nitko nema čarobni štapić, moraš početi vježbati.

Vremena sve manje, obaveza sve više

Sve se promjenilo. Sada uz klasično voće i povrće šalješ muža, koji ništa ne sluti, po kvinoju, amarant i ekstrakt nekih čileanskih bobica, jer si pročitala u mamećoj grupi na internetu kako je to najbolja stvar za laktaciju.

Prodajna savjetnica za život u lokalnom bio i nebio dućanu ljubazno pokušava pomoći tvojem suprugu, zbunjujući ga još više, pa se on vraća kući bijesan – kako je moguće da postoji toliko vrsta tog sranja i da ga više NIKAD nisi poslala po to.

Osim toga hodaš po stanu u majici za dojenje koja bi trebala biti zabranjena zakonom kako loše izgleda, a smrdljivi kupus se kiseli iz grudnjaka s najširim naramenicama na svijetu.

Ukratko, osjećaš se kao ljudski ispljuvak. Mašina za izradu hrane, pospremanje i nošenje.

Dolaskom bebe u tvoj život stvarno nećeš imati vremena za trening, nokte, depilaciju, kavu i posjet zubaru u istome tjednu.

Sve ovo može se napraviti, volje moraš naći, ali prvo treba sve pažljivo planirati.

Pažljivo planiranje nije upisano u moj genetski kod. Ja sam kampanjac.

Ovo je razlog zašto sam neki dan išla na bazen s dlakama na nogama na koje bi Chewbacca bio ljubomoran.

Kod mene je uvijek lagani kaos, taman toliki da ga držim pod kontrolom – barem mislim da ga držim pod kontrolom.

Obično za obaviti jedan „jači“ radni tjedan znači da moram sedam dana unaprijed planirati sve obveze.
Što to znači jači tjedan?

Vrlo jednostavno – da moram obaviti dva ili više gore navedena zadatka. Vremenski okvir u kojem to mogu raditi je 17-20h, četiri dana u tjednu.

Neću sad biti licemjerni papak, pa vam lagati da nikad za vrijeme radnog vremena ne odem ginekologu. Kao i svaki pristojan zaposleni Hrvat, u pristojnoj hrvatskoj firmi obavim to uredno od osam do četiri, većinom zato što jedino tad i možeš dobiti audijenciju.

Svejedno moram nekako unutar tog kratkog okvira od tri sata ugurati trening, dućan, igru s djecom i zubara.

Doma radimo rasporede odlazaka na trening, doktore i vanškolske aktivnosti kao generali prije bitke, i to najčešće nedjeljom navečer dok gulimo ostatke Quattro Americano sladoleda s dna kantice.

Kako to? Kako to?

Rješenje mi se rugalo u lice, međutim ignorirala sam ga kao gnjilu mandarinu ispod suvozačkog sjedala koje je Rudi demonstrativno bacio neki dan.
Nije još vrijeme za pranje auta, i nisam dugo bila spremna za ustajanje prije šest.

Jer to je bilo potrebno da uspijem ugurati sve obaveze, posao i vrijeme koje želim provesti s djecom.

Prije nego sam postala mama vježbala sam četiri ili pet puta tjedno po sat i pol, pa bi se još pola sata tuširala ili toćala u bazenu, znojila u sauni, bauljala po šoping centru i srkala kavu sat vremena.

Nakon što je stiglo prvo dijete vježbala sam tri puta tjedno, ravno 60 minuta, bez tuširanja pravac dućan i doma.

Kad je stiglo i drugo dijete, zapela sam kao što Ćelowstonke mojeg Forda zapinju na uzbrdici podzemne garaže šoping centra. Doslovno sam udarila u zid.

Vremena još manje, obaveza još više. Kako to? Kako to?

Ovako seky.

Sada vježbam tri puta tjedno, od toga dva puta vrlo rano ujutro. Ujutro u pet i četrdeset krećem prema teretani i krećem s treningom u šest-nula-nula.
Ni u najgorim noćnim morama nisam se ustajala u pet i petnaest da idem vježbati, ali sjetim se uvijek kada ovako razmišljam sjetim se rečenice žene mog bratića, koja mi je rekla ovako:

“Taman kad misliš da nikako ne možeš naći vremena, uvijek ga nekako nađeš.”

Napomenuti ću samo kako nakon dvoje djece i uz najmanju količinu slobodnog vremena fizički izgledam najbolje do sada. Psihički, pitajte me za par godina, ali fizički najspremnije do sada u životu.

Razlog – optimizacija vremena uloženog u trening, snažna volja i regulirana prehrana.

Sereš

Zašto je to istina? Zato što se uvijek nađe vremena za nešto što TI voliš. Zamislite nešto što vas jako veseli u životu – heklanje, čitanje knjiga, gađanje kolega iz ureda pljucom kad se pravi da te ne čuje.

Tako mene veseli treniranje.

Volim i gađati kolegu u uredu iz pljuce kad se pravi da me ne čuje, u mojoj prvoj ladici uvijek je smotana municija od papirića i slamka.

Nisam se rodila tako, tek s 21 godinu napravila sam prvi trbušnjak, a s trideset i kusur zaista se zaljubila u osjećaj poslije treninga.

Tek kada sam postala mama, stvarno sam zavoljela treniranje.
Treniranje ujutro u šest postalo mi je stotinu puta lakše, efikasnije i zabavnije nego popodne kada sam kao ofurena kokoš.

Vježbanje je postalo moja oaza mira, ispušni ventil i psihoterapija. Sada doslovno moram trenirati, a rezultat je nebitan.

Obratite pozornost kako je rezultat debelo tu. Upravo zato što se ne koncentriram na izgubiti kilograme, ili dobiti „ravan trbuh“, moji su rezultati tu.

Ne brojim macrose i kalorije, ne jedem po keto ni LCHF ni IDGAF dijetama već samo jedem pet obroka dnevno i pijem puno tekućine.

Pojedem i burger, velike ćevape s masnom lepinjom, krumpiriće s tartufima i majonezom i cijelu pizzu iz Karijole.

Kad smo kod toga, nemoj mi „ne mogu pojest cijelu pizzu iz Karijole“, više tijesta ima u puter štangici.

I vježbam tri puta tjedno. Vježbam TRI PUTA TJEDNO, makar rođendan, Božić, Majmunovo ili štrajk u osnovnim školama.

Easy as that.