. Razmišljala sam o tome koliko se veselim odlasku na godišnji odmor.
Ne veselim se.
Svake godine prije pravog godišnjeg imamo jedan “soft launch” krajem lipnja. To je ono kad cijela država odluči napraviti spajanac od tjedan ili dva zavisno koliko imaš za potrošit. Mi taj period obično potrošimo u Portugalu, ali o tome ću vam pisati drugom prilikom. Ove smo godine iz nekoliko objektivnih razloga odlučili napraviti isto u mojoj obiteljskoj kući na Hvaru, mjesto Jelsa. Katastrofa na horizontu.

Krivi su Foo Fightersi

Krenuli smo u četvrtak na praznik, nemam pojma koji znam samo da se ne radi i nebriga me što je. Moj suprug je odlučio dan prije, bez konzultacija s upravnim odborom za što mu je slijedila opomena, zapaliti na koncert Foo Fightersa u Pulu.

Moram li napomenuti kako se mene nitko nije sjetio? Bez brige, dobio je svoje. Koncert se odvijao u Puli, što znači da je išao u krpe u dva u noći i probudio se u sedam da bi došao po nas u deset u Zagreb. Ne znam otkuda mu energije za takve pothvate s obzirom na to da je za dlaku četrdeset, ali to je ono kad ti se hoće – hoće ti se ma koliko teško bilo.

Za početak spremanje s dvoje klinaca, pakiranje i trpanje tristo pedeset torbi u auto jer moj otac uvijek ima neki nenadani zadatak koji se treba obaviti prije nego se stigne na otok. Ovo će samo otočani razumjeti, jer kada se ide s otoka ili na otok uvijek nešto cukaš sa sobom. Ne-do-ti-Bog da ideš na Otok u praznom hodu. Kod mog oca problem je taj što su zadaci uvijek pet do dvanaest, i ne postoji razlog koji mu možeš reći da prihvati.

“Sve sam ti omogućio”, i eto mene natrpana kao mazga ispred njihovog stana. Povlačim mlađe dijete za ruku i pregovaram sa starijim kako se ne može ostati igrati pred zgradom dok ja kopam i tražim ključeve od sandučića da uzmem poštu. Izgubila sam pregovore, ostavila ih pred zgradom i trkom na treći kat.

Dolje, pa opet gore vratiti ključeve da bi mi neki klinjo iz zgrade postiskao sve katove unutar i izvan lifta. Zvučala sam kao one CCTV babetine koje kenjaju za sve i svašta dok sam mu govorila kako se to ne smije raditi, jer imam dvoje djece bez nadzora ispred zgrade. Mali je blenuo, mogao si čuti zrikavce kako mu ništa nije bilo jasno.

Iznenadila me moja djevojčica, posjela brata na ljuljačku i otišla mu kupiti kiflicu u Mlinar dok sam ja izbezumljeno trčala i gledala prvo na cestu pa na parking jesu li pod kotačima. Kako odjednom postanu tako odrasli?

Na cesti, beskonačnoj cesti

Nešto mi nije jasno kod vozača na autoputu. Pisala sam vam kako sam i sama trutav vozač, ali to je od dosade i previše vremena provedenog u autu. Ono što se dešavalo na cestama tog prazničnog četvrtka bilo je van svake pameti. Svaki tunel, svaki nadvožnjak stvarao je takvu gužvu da smo morali prikočiti, pa onda krenuti i voziti u drugoj. Lijeva traka bila je rezervirana za debile koje misle da je to brza traka a voze osamdeset, dok je desna bila za pretjecanje. Sve naopako i vožnja od tri sata u trećoj za prijeći jedva pedeset kilometara.

Djeca su bila toliko nervozna da smo u jednom trenutku samo bacali hranu iza kao tigrovima u kavezu nadajući se kako će uspjeti izdržati do Splita. Dodatno na svo sranje, nešto se zapalilo u tunelu Sveti Rok pa smo morali sići  sa autoputa. Ali sada su djeca uživala, otvorili smo penđere, navili Olivera i cruisali po mjestima s smiješnim nazivima.

Put na otok nikada nije jednostavan. Moramo krenuti dobrih sat do dva ranije jer hvatamo trajekt koji može biti dupkom pun, a samo jedna nesreća na autocesti znači da si zapeo do jedanaest u noći s dvoje cendrave djece. Svađanje tko je kriv i zašto nismo uzeli još sendviča standardna je situacija,  zovem to vožnja u B molu. Ja buljim sa strane i pokušavam zaigrati klince, on bulji ispred i psuje u bradu. Podsjeća me na moje roditelje, s tim da mi imamo klimu, mobitele i Dalmatinu pod kotačima.

Drvenik ili Split, biti ili ne biti

Jedna opcija je dvosatno trčanje preko dva kata trajekta i vožnja od deset minuta, druga opcija je sjedenje u autu trideset minuta i vožnja od 45 minuta. Tehnički je ista stvar, a mi smo ovaj put izabrali za naš brak lošiju opciju. U filmskom foto finišu smo uz cviljenje guma, jer se izlaz za Split rekonstruira sada prvog srpnja, tko će to radit’ po zimi prehladno je u Dalmaciji, skrenuli prema splitskom trajektu.

Linija Drvenik-Sućuraj prometuje otežano jer se jedan od dva trajekta zabio u rivu pa sada vozi samo jedan. Bit će da su čuli da smo mi krenuli na godišnji pa da nas zajebu.
Došli smo u Split sat vremena ranije kako se priliči, i bauljali po pristaništu. Jako zabavna stvar za raditi u pet popodne.

Moja kuća na Hvaru u stvari je kuća mojih roditelja, na čijem gornjem katu uvijek ima turista, a donji kat okupiramo mi. Chebby chic poderani namještaj i pločice iz doba Jugokeramike vjerno me vraćaju u vremena tmurnih popodneva s krvavo crvenim krovovima od kiše. I ljetni mirisi mamine kuhinje nošeni popodnevnom tramontanom koja šije po terasi, raznosi svježe oprane ručnike i posteljinu dok mama psuje. Ahhh, djetinjstvo.

Fine establishment

kako zovemo dječju sobicu koju smo nekoć dijelile sestra i ja, smještena je unutar stotinu kvadrata jako lijepo organizirane kuće. Naša sada obiteljska sobica broji jedan krevet sto četrdeset puta dva sa starinskim ormarom u nadglavlju u kojeg ne možeš ništa staviti jer ne možeš dosegnuti, jedan kindač koji smo dovukli iz Zagreba i kevet 90×200 ne znam otkud. O madracima ne želim razgovarati.

Sve to u devet kvadrata.

Imamo i walk-in -ormar, jedna prečka i jedan polica od klupe iz neke stare pasare. To je onaj mali plastični brodić sa pentom od dva konja koji uzmeš u rent-boat. Chebby freaking chic, all the way. Instagram bi proljev dobio od te sobe. Nije problem u namještaju, zaista mi je nebitno u tih dva tjedna ili manje, nego to što prebijemo koljena vozeći slalom između kreveta. Drugi problem je što su vrata sobe iz 1980, iste godine kada se izgubio i ključ pa se ne mogu zaključati. Intimni odnosi na godišnjem?! Mora da se šališ.

Spremanje za plažu izgleda kao iskrcavanje na Normandiju. Skupljamo stvari koje klinci i moja mama, koja ima neki poremećaj pospremanja, raznesu na deset različitih mjesta. Ta kuća je do sada bespovratno progutala bezbroj grudnjaka, punjača, hlača i majica a da ne govorim o naočalama i šeširima. Samo nestanu. Sestra i ja to zovemo Tanjin bermudski trokut, ako si ostavio bez nadzora, nećeš više to vidjeti.

Krećemo na plažu pola sata iza rasporeda jer smo se već tri puta posvađali zašto moja mama pomiče njegove stvari. Objašnjavam mu Tanjin Trokut već petnaest godina, ali on nikako da shvati. Krenemo, pa se vraćamo po rukaviće, kremu za sunčanje ili sendviče koje moja mama uredno sprema premda joj govorim da prestane.

Otok Hvar ima prekrasne plaže. Na južnom dijelu otoka, od Poljica prema Sućurju ima bezbroj predivnih uvala sa šljunčanim plažama na kojima nema nikoga. Te su nam plaže predaleko s djetetom koje još mora spavati popodne, tako da gulimo već peti mandat na jednoj te istoj plaži na južnoj strani otoka.

Do tamo nam treba petnaest minuta kroz najstrašniji tunel ove hemisfere i niz kilometar i pol uske serpentine, pa niz makadam na parking jednog jako simpa lika. Vlasnik Skalinade, vile i kafića gdje se kupamo totalni je otočki mrgud, ali zapravo okej kad ga upoznaš. Samo nemoj bit bahat, inače odu gume na Citroenu.

Od kad sam postala mama moram priznati kako mrzim godišnji odmor, kupanje i plažu. Mrzim je možda malo preteška riječ, možemo reći da dislajkam. Kako bih preduhitrila dežurne fejs kritičare iza profila žensko ime muško ime pa prezime, sa genijalnim komentarima što si rađala djecu kad ne možeš s njima, reći ćemo jednostavno da prezirem. Povraća mi se od pomisli kako moram spremat tri torbe za sat i pol vremena tijekom kojeg mi padne tlak od mamakanja i namakanja.

Nikad nisam bila tip od kupanja. Treba mi petnaest minuta dok se smočim jer mi je more uvijek hladno, onda se potočam i van. Vani mi je prevruće i pocrnim kao cigo dok si rekao keks. Nikad zadovoljna, reći će moj suprug koji može, uz bok sa mojom sestrom ležati i sunčati se kao zmija tri sata.

Ja za to vrijeme mažem kreme, otvaram bobije i sendviče, tražim školjke i izvlačim djecu iz tuđih napuhavajućih artikala. Njegovi su zadaci ronjenje gluposti i bacanje djece po plićaku, isto nešto što mi se baš ne da raditi. Zaključili biste da smo sasvim klasični roditeljski par na plaži, možda previše tetovaža i jedna mala razlika. Nikada ne nosimo na plažu ono što djeca sama ne mogu nositi. Ako hoćeš jednoroga na napuhavanje od petnaest kvadrata, nosi si ga sama.

Kantica, maska, peraje i tri ručnika, jer Cvitin je onaj ručnik-torba, to nosimo. Uzeli smo joj ručnik na jednoroga čisto da svemir bude u ravnoteži.

Ručak u vili ToTa Glamur

kako se pametno zovu jedinice za iznajmljivanje moje mame TOmić TAnja, čeka nas spreman čim se vratimo s plaže. Neću se buniti za to, ni što moramo biti točno na minutu doma jer tata zove gladan kao pas i sukladno tome bijesan kao ris. Još da moram ručak spremati mislim da bih dala otkaz od godišnjeg.

Jedan mali twist u cijeloj priči, koji bi većina smatrala ludošću posebice jer se kod nas doma konstantno urla i vrišti, je to što uvijek imamo zadatke. Sestra je svoje dečke uvijek vješto izmicala pred suludo organiziranim zadacima mojeg oca, međutim ja svojeg mužjaka nisam uspjela zaštititi. Uvijek mora nešto raznositi, premještati ili razvoziti goste. Ja s druge strane čekiram goste, obavljam šopinge i radim buking.

Skladan je suživot u tih sto kvadrata. Ne zna se tko je šef, jer pored moje mame drugi šefovi ne mogu opstati, a moj tata ima isti ADHD koji sam sama sebi dijagnosticirala pred koju godinu.

Frajer krene ujutro u šest s motorom, pa na rivi prijeđe na električni bicikl, pa se vrati po terensko vozilo, pa opet ode s motorom, na kraju izvuče kabrio da mu malo propuše ventile ili se ide preseravati.

U jednome danu promjeni brat bratu deset različitih vozila i napravi sto pedeset kilometara na otoku sa 50km ceste. Pa zove s nekog broda da mu se donese nešto iz motora koji je u Jelsi, i odnese u auto koji je u Vrboskoj. Ako kreneš petnaest minuta kasnije jer se dijete pokakilo ili si mu morao dati nešto za jesti, zove te na pol puta da je već riješio s nekim drugim jer ti si užasno spor.

Beat that državna upravo

Uglavnom da vam ne duljim o ovome jer bi mogli serijal snimiti o njegovim podvizima, a to nije bitno već smo tu radi našeg obiteljskog odmora, reći ću vam kako je sve završilo.

Rudi je u nedjelju, dva dana prije polaska dobio vodene kozice. Od Cvite naravno, nakon što je prebolio streptokok u isto vijeme kada je ona imala vodene kozice. Da bi stvar bila bolja, probudio se u ponedjeljak ujutro s velikom temperaturom i crvenim osipom. Doktor znanosti i medicine moja mama, odmah trči po neke antibiotike isteklog datuma koje ima za svaki slučaj, a ja već vidim kako ćemo se morati pakirati za Zagreb.

U ljekarni kada sam išla pitati za vodene kozice stater kit, ljubazna me mlada magistra pitala što bih ja željela.

Da mi ga pričuvate tjedan dana dok ne završi, pa dođem po njega, može? Ženo božja, nemam pojma valjda one ljubičaste kapi i nešto za osušiti. Jedva smo se sporazumjele i dobila sam neki preloš pjena sprej za kozice, Neofen i otopinu kalijevog permanganata.

Utorak ujutro u sedam bili smo u Jelsi na hitnoj. Pedijatar ne radi jer je praznik, zašto ne, a mladi doktor na hitnoj može samo progulgati i posumnjati na sunčanicu jer je mali bio crven kao rak. Znala sam da neće ništa riješiti, ali nisu oni krivi. Hitna postoji samo ako te strefi kap, padneš u anafilaktički šok ili slomiš nogu. Helikopter također jako brzo organiziraju, međutim mi nismo spadali u tu skupinu. Spremili smo se i pričekali jedanaest i trideset da krenemo na trajekt.

Šest i pol sati kasnije bili smo u čekaonici zarazne u Zagrebu, i dobili dijagnozu šarlaha uzrokovanog vodenim kozicama, vodene kozice i sumnju na enterovirus.
To ti je roditeljstvo. Plaža koju zamrziš, godišnji iz pakla koja te tjera da nađeš zajednički jezik sa svojim partnerom i boleštine koje te slome samo da bi te vratile jačom.

Idem sada zgrijala mi se kava, do idućeg puta,

Love, Margot