Ja: Čuj, ogrebala sam malo auto.

On: Isuse koliko sam ti puta rekao da PAZIŠ kad voziš. Stvarno voziš kao debil u zadnjih par godina, pa dobro jesi li ti normalna?!?

Još uvijek on: Kolika je šteta? Jesi koga udarila ili? Jel auto u voznom stanju???

Ja: Sve je OK, jedva da ga je taklo, ispolirat će se.

Slijedi 5 stvari o meni koje niste znali. Ili nikada ne biste pogodili.

Najlošiji sam vozač na svijetu

Ili pretočeno u naslovnu fotografiju tehnički sam odličan vozač koji užasno vozi. Šteta koja je ovdje nastala nije posljedica moje šlampave vožnje već niza nezgodnih događaja gospodina Lemonya Snicketa, pogledajte film stvarno je jak. Istina je da smo mogli svi zajedno završiti kao Baudelaire siročad, jer sam uvjerena kako sam top vozač koji nikada ne griješi.

Prilično kasno sam položila vozački, ako se dobro sjećam aktivno sam počela voziti auto sa dvadeset i dvije godine. Ne bih  ga ni tada položila da otac nije urlao na mene da ne želi imati (još jednu) kćer debila. Ovo je odličan pedagoški pristup, ali nemam što za reći osim –  tako se to kod nas radilo. Nakon položenog vozačkog tata je dobio u kompenzaciju (to je ono kad ti nemaju love za platiti posao koji si napravio, pa uvale neko sranje koje nema veze sa vrijednošću uloženog)  crveni produženi VW Polo, 1.2 dizel. Kakav load of crap je bio taj auto.

Mislim, ono, dizel 1.2 iz 1992 godine.  Kad si mu stisnuo gas do daske, prvo bi se skoro udavili od dima, pa bi tek onda krenuo. Ukratko, na tome autu sam prošla sljedeće – riknuo anlaser, smrznuo se dizel, izbijala žičica na masu (dan danas nemam pojma koji je to kuki, ali auto ni makac), riknuli osigurači, spajali direktno dovod goriva, otišla sajla od gasa, auspuh slomljen na pola od težine motora koji je visio na dva nosača umjesto na četiri.

Paljenje auta na kleme je bilo za dobar dan. You name it, I’ve had it.

Nakon tog auta, proslijedio mi je upgrade u obliku mojeg najdražeg automobila do sada, VW Golf jedinica iz 1988  1.8 GTI. Perla bijeli kambriolet koji se presijavao u petnaest duginih boja,  sa bijelim sjedalima, sportskim podvozjem i papučicama bez servo upravljača. Da ne gnjavim sa tehničkim detaljima bio je to najkul auto koji si vidio u Zagrebu, bez preseravanja. Ali i taj se gasio u vožnji, pucale su sajle, palilo se na kleme i mijenjale su se pumpe kao čarape.

Danas vozim kantu sa 330.000 prijeđenih kilometara i molim Boga da ne kihne nasred Savske. Vidiš, meni je moj tata omogućio da sam jako spretna što se tiče automobila, jasno ti je da nema boljeg vozača od mene.

Jednako tako nabijam se u gepek svima koji voze presporo i iritiraju me.

Šta voziš tog Land Rovera kad ne znaš vozit i tko je tebi dao vozačku, jadna ne bila.

Jel moguće da se ovaj lik ne može tu sparkirat, daj drž’ djecu, mogu vam ja molim vas, sparkat’ auto? Bez zeza, nisam mali broj puta izašla van, potjerala čovjeka sa vozačkog mjesta i izvukla/uvukla auto.

Mimoilazim se preblizu i odvaljujem retorvizore po gradu jer mi se ne da mijenjati brzinu u nižu samo zato što moram prikočiti. Ako ti je izbijen retrovizor, Mater was here.

Vozim 20km/h u četvrtoj jer mi se ne da mijenjati brzinu, a ekipa na tehničkom je roll eyes level pro kad vide motor zaštopan ko dvogodišnjak koji je krenuo u vrtić.

Apsolutni favorit u zadnje vrijeme – buljim u prazno dok vozim na autopilotu. Imam i dioptriju minus dva, nikad nemam šajbe sam ih zaboravila doma ili nosim sunčane. Leće mi smetaju jer imam astigmatizam, debele su i žuljaju me.

A kad mi kenjaju jer imaju potpuno pravo na to —da vidim tebe kako ćeš sparkirat na Ilici u suprotnom smjeru bočno u rikverc.

Ajde.

Ajde.

Vidiš, tristo isprika i izlika jer sam najpametnija na svijetu, svi su krivi ali ja nisam nikako. Jasno vam je kako ovo pišem kako bi vas zabavila, a sebe osvjestila da sam debil.

Sramežljiva sam

Nije smiješno, stvarno jesam.

Dok sam odrastala na Otoku imala sam dvije najbolje prijateljice, Danijelu i Marinu. Ovo Marina se izgovara tako da prvi slog naglasite uzlazno jako brzim tempom, a slovo i malo rastegnete po šavu. Nije mala stvar jer imali smo u razredu još jednu Marinu koja se doselila za vrijeme rata i ona je bila Maaarina.

Kada bi se dogovarale za igru ili za ići na kupanje, trebalo je zvati telefonom. Bez obzira što je Danijelina kuća bila doslovno preko puta moje, a Marinina deset metara  niže jako se poštivao popodnevni odmor roditelja koji su radili u dvije smjene, i koji bi ti zaljepili plesku kad bi ih probudio iz zasluženog odmora.

Bila sam toliko sramežljiva da sam se bojala predstaviti na telefon. Razgovor je išao ovako.

Tuuuuu..tuuuuuuu. (čekam liniju, znoje mi se dlanovi)

Halo? (Marinina mama, super ljubazna uvijek)

Mogu dobit Marinu?

Ni halo, ni dobar dan, ni ovdje ta i ta. Samo – mogu dobit Marinu?

Ili kada je trebalo ići u posjet familiji, bila bih najnamrgođenija djevojčica na svijetu jer mi je bilo neugodno. Cijelu osnovnu, srednju i pola prve godine fakulteta bila sam nevidljiva radi svoje sramežljive naravi. Katarina (moja sestra) je sa druge strane bila rado viđen lik jer je bila vrckava i vesela, vrlo slično Cviti danas.  Izgleda da je ova osobnost koju vidite danas dugo čučala u meni i oslobodila se energijom siktećeg vulkana, toliko da je ponekad previše za moj uzrast.

Ili bih trebala napisati starosnu dob? Nisam ja to rekla, već moj muž kaže kada me vidi spremnu za izlazak  izmjenjenog ličnog opisa sa perikom na glavi i bezobrazno kratkom crop topu.

Zašto ideš van ko maškara? Ne možeš se obući kao normalni ljudi?

Ne. To je dosadno. YOLO. Okrenem se na peti i idem na tulac.

Površna sam i aljkava

Krenuli smo mjeriti unutrašnjost kućice za nabavu novog namještaja za ljeto. Treba nam kauč i gornji dio kuhinjskih elemenata, ništa fancy, ali sve je tako maleno i stisnuto da je svaki centimetar bitan.

Brzi FAQ – radim u firmi u kojoj je mjerenje zidova i otvora, podova i stropova dnevna aktivnost.

Spremili smo se, djeca, moj tata i ja i krenuli na drugi kraj otoka. Došla sam tamo bez metra. BEZ freakin metra za mjerenje toga što sam išla mjeriti.  Sva sreća da je gospodin uvijek u pravu imao jedan stari ruzinavi u đipu pa mi ga je dao uz pola sata ribanja mozga koji sam idiot. Kad jesam jer sam aljkava. Uzela sam papir i olovku, nisam uzela metar.

Slomila sam se svjetski dok sam mjerila krive zidove, milijardu izbočina i niša sa tim potrganim hrđavim metrom koji se nije uvlačio. Da stvar bude još bolja stari je odbio surađivati, citiram: jer sam debil i nek sad sama mjerim jer sam idiot, kako možeš zaboravit metar imaš u kući deset običnih i jedan laserski.

Moraš ga volit, moj tata.

Sa druge strane da on nije jednako aljkav kao ja ne bi napravio sobu dužine 2,03 metra širine i 1.98 visineu koju ne stane niti jedan normalan krevet i ja ne bi to sada trebala mjeriti. Lonac i poklopac smo nas dvoje, samo je pitanje tko koji dan ima više sreće pa je u pravu. Our unicorn life.

Ne znam matematiku

Ništa pod milim Bogom ne razumijem sa brojevima. Na poslu poskrivećki ispod stola oduzimam milimtre na digitron da nitko ne vidi jer jednostavno ne mogu to vizualizirati u glavi. Hrvoje sa druge strane ubija matematiku, a mene zove Beautifull brain. Ne dao ti Bog da  slučajno ja idem u mjenjačnicu kada smo na putovanju, ostali smo bez love u roku najskuplji tečaj za glupane.

Nebrojeno puta sam sjebala sa matematikom. Okrivit ću to svoju bolest, ako se sjećate one prve točke, nikad nisam ja kriva uvijek je nešto ili netko drugi. Ne znam koji je točno razred osnovne bio u pitanju kada se kreće učiti oduzimanje i dijeljenje, ali to jedno polugodište sam gotovo čitavo provela na infuziji. Imam legit plućnu astmu i dok su moji prijatelji dijelili i oduzimali ja sam ležala doma u krevetu ili na Srebrnjaku hroptajući.

Stvarno nije moja krivica što moj mozak do danas nije uspio to savladati. Da stvar bude još gora roditelji su me upisali u ekonomsku srednju školu jer su mislili da onako nezainteresirana za život kakva sam bila, na fakultet neću dogurati. How about that?

Moja prava astma se tijekom srednje razvila u psihosomatsku (čitaj: izmišljenu, oprosti mama) uzrokovanu ispitima iz matematike i knjigovodstva. Rezultat te sitaucije bile su naravno moje stravično loše završne ocjene.

Nakon toga su zaključili da bi firma kojoj ću ja voditi knjige završila u stečaju prije nego kažeš petit beurre, pa su potegnuli veze da me ubace na novinarstvo. Jer tamo nema matematike.

Ondje, oslobođena matematike i plućima magično izliječenim od astme počela se razvijati Margot.

Moj život je improvizacija

Znate onu blebneš i ostaneš živ? Od kampanjskog učenja i šalabahtera, preko krive literature za ispite iz lijenosti odlaska na konzultacije, do bacanja apsolutnih gluposti na sastancima . Sve improviziram sa takvom sigurnošću da mi jednostavno moraš povjerovati. Jedino me matematika sjebe, jer mi mozak prestane raditi.

Uzgajanje djece također improviziram jer sam najpametnija pa se ne educiram, a trebala bi. Sva sreća da imam prijateljice koji dijele istu muku sa mnom, pa imam bar neke točke mjerenja svoje neuspješnosti i težine grešaka. Vrijeme pokazuje rezulatate, ali ipak biram riječ neuspješnost jer su društvene mreže i Internet sve samo ne dobre referentne točke za uspoređivanje kvalitete obavljanja posla roditelja. Ako ću gledati instagram recimo, totalni sam failure mater,  a dva boda ispod crte sam ako uzmeš fejs.

Improvizacija mi pak dobro dođe na poslu, kada treba stati ispred svih i odvaliti nešto jako pametno. Što je najbolje, svaki put to izguram do kraja jer i samu sebe uvjerim u to.

Influenser sam. Uvjerim sebe, pa tebe pa sve ostale u što god hoćeš.

Još sa Hrvoja uvjerim da sudjeluje u blogerskim spikama, gdje bi mi bio kraj.

Love, Margot.