Cvita se rodila u srpnju, i bila je prilično veliko i žilavo dijete. Tijekom prvih trideset dana, koja su mi se činila kao osam mjeseci, mi smo prošle pravi mali pakao. Bilo je strašno vruće jer nismo smjeli pokretati klime u sobama, a živimo na 22 katu nebodera iz 71’ sa toplinskom izolacijom klasifikacije klasa nepostojeća. Sva naša prva iskustva bila su najgora moguća koja možeš zamisliti. Prva šetnja – fijasko, prvo dojenje – fijasko, prva temperatura – fijasko. Valjda je to tako kad si prvi put mama, nemaš pojma o ničemu. I tu nastupaju pametne mame, random žene na cesti i u tramvaju sa dobronamjernim savjetima.

Naša prva šetnja bila je u sumrak, temperatura je bila fina onako toplo ne prevruće. Cvita je imala bodi kratkih rukava i kratke hlačice preko pelena, rekli bismo po “pravilima struke”. Ja guram kolica, a ona urla kao da ju kolju iz te košare. Jer leži na leđima, a tako mora po naputku patronažne sestre. U susret nam prilazi gospođa sa milim izrazom na licu i na metar od mene uputi mi rečenicu – “Joj, kako jako bebica plače, da joj nije vruće?” Ako nisam eksplodirala u tom trenutku, nisam nikad. Dobro da nisam jer možda joj je vruće, možda je gladna, da joj nije hladno, možda treba kakiti, zašto sada plače – hiljadu puta jedna te ista pitanja, a ja na rubu živaca.

Možda su u šumi gospođo, možda su u šumi. Trebala bi joj davati malo čaja. Nikako davati bebi čaj, samo dojenje. Ako doji može ne kakiti po petnaest dana (pretjerujem, ali shvaćate me), a ti preživi tih petnaest dana stalno preispitujući samu sebe radiš li ispravnu stvar. Nije prošlo dugo da shvatim kako sve helikopter mame imaju po tri police prirodnih mirođijica i spasonosnih bio lijekova za djecu. I maltertiraju kao zastupnici onih superskupih usisavača. Sva sreća da sam samo mater.

U vezi sa šetnjom u kolicima nisam radila ispravnu stvar. Čim sam ju doma počela stavljati u položaj za spavanje na trbuhu vrištanje je prestalo, a to se dogodilo sa nepunih dva mjeseca njenog života. Spavala sam (nisam spavala) pored nje kao kobac uvjeravajući se da ima dovoljno snage podignuti i okrenuti glavicu na drugu strau. Za nju košara nije dolazila u obzir, osim ako ne bi bila potrbuške. Zamisli situaciju šetnje po rupavim dalmatinskim kalama od kamena,  kako su ta kolica poskakivala. Ona bi uredno spavala, a tri mjeseca nitko nije vidio ništa osim potiljka i guzice visoko u zraku. Svakome tko bi nas sreo morala sam objašnjavati zašto držim dijete potrbuške. Sva-ko-me. Ali ja sam znala da joj tako odgovara, i nisam dala da me smetu. Biž ča, rekli bidu Ješani.

Helikopter mame

Najgore je bilo u parku. Znaš kako je, small talk oko beba najčešće završi na suplementima, kašicama i pelenama. Tu sam bez premca uvijek osvajala “worst parent of the world” nagradu. Na helikopter ljestvici od mater do stotinu bila jedva mater. Cvita se penjala sama na tobogan čim je prohodala, i ljuljala se solo na ljuljački. Pala je sto puta sa penjalice, ravno ispred mene. Nisam histerično i uplašeno vikala jer sam ju namjerno pustila da padne, sa dovoljne visine da shvati da je opasno to što radi i da ne radi više. Da sama nauči. Ja sam uvijek bila blizu kao padobran, nikad kao helikopter. Nisam trčala za njom, niti sam bandažirala kuću jer je beba tu.

Zaista, sada kada pogledam unatrag bila sam laid back koliko se to maksimalno može biti. Davala sam joj po redu sve suplemente koje mi je dokica rekla, i cijepila ju redovno. Davala sam joj kupovne kašice kada nisam imala vremena i osjećala te kisele poglede. Pa koji vam je vrag ljudi? Pa nemaju svi doma vrt, bake i dide na raspolaganju i laganini mjesečne prihode. Nemam quinou, heljdu i amaranth ili kako se već piše. Jede griz sa kakaom.

Doktorica medicine helikopter mama

U listopadu kada smo se vratili kući i sunca više nije bilo u Zagrebu, počela sam joj davati kapi WAYA® D3, sa dodatkom vitamina D3. Te su kapi super bitne za razvoj kostiju djeteta, jer omogućuju unos D vitamina koji inače dolazi iz sunčeve energije. U kontinentalnim područjima kao što je Zagreb to je nešto što moraš raditi, jer sunca zimi ne vidimo po par mjeseci. I onda sam slušala svakojake savjete, od nacijedi joj grejpa ili naranče, ili skuhaj dlaku zmajevog jaja u kipućoj vodi za vrijeme punog mjeseca, zapali eterično ulje i takve stvari. Do kolikih će razmjera ljudska glupost ići nemam pojma. Ja samo znam da to nisam slušala. Meni je dokica rekla kapi, ja sam davala kapi. I točka.

Mater zna. Svaka mater zna

Majka priroda napravila je tako da svojim genetskim kodom znamo biti majke, i to radimo automatizmom kao što i naše tijelo prođe porod. Nema pravilnika gdje možemo pročitati kao koristiti dijete. Nema ni knjige koja će te sasvim usmjeriti. Moj savjet je da ništa ne čitaš, uopće se nemoj pripremati jer sve je to pišanje uz vjetar. Svaki savjet sa prvim djetetom proći će kroz sito i rešeto tvojeg premišljanja, i biti zatrovan dobronamjernim savjetima iz okoline. Stani na loptu, nađi jednu osobu u koju imaš povjerenja i ako već moraš poslušaj što ona ili on kaže. Meni je to bila naša dokica, ali o tome ću vam ispričati jednom drugom prilikom.

Poslušaj sebe i pokušaj zanemariti što selo kaže, ako možeš. Selo ne živi tvoj život, ti ga živiš.

Love, Margot.