Gruzija je predivna zemlja. Točka. Nema dalje.  Nema zemlje u zapadnoj Europi koja se može mjeriti, ni  po prirodnim ljepotama ni po ekstravaganciji glavnog grada Tbilisija. U Armeniji nisam bila, a kažu da je slično. Naše putovanje  započelo je automobilom, prema mađarskoj granici i budipeštanskom aerodromu. U trenutku kada smo dogovarali ovo putovanje, nije postojalo direktnih avio linija prema Gruziji uz pristojne cijene, pa smo odlučili kako je Budimpešta dovoljno blizu i dovoljno jeftino da  bude go-to opcija. Jedna odlična stvar koju su Mađari napravili, jesu mali privatni parkinzi u krugu desetak kilometara od aerodroma. Mjesto se dogovara emailom unaprijed, i čak uz njihovo opće poznato nepoznavanje engleskog uspjevamo sasvim solidno i brzo ostaviti automobile. Transfer do aerodroma rade u malim shuttle busevima, kojima vas prema unaprijed definiranom terminu (prate brojeve letova koje im date) vrate natrag.

Kutaisi

Odabrali smo da nam polazišna točka bude grad Kutaisi. Treći grad po veličini u Gruziji (180.000St) pored Batumija (190.000st)  i glavnog grada Tbilisija (1,5mil stanovnika). Nije nas nešto pretjerano oduševio izgledom, bio je upravo ono što smo očekivali. Ostatci starog komunističkog režima uz neke natruhe ultramoderne novogradnje. Onako pola sirotinja, pola malo bolje od sirotinja.

Sada, kada gledam unatrag možda je i bolje da smo odabrali upravo ovaj grad za naš prvi kontakt sa Gruzijom, kako bi imali što pravilniji dojam koliko je ova zemlja luda. Razlog zašto smo odabrali Kutaisi jer taj što nas na ovaj put ide osmero. Osam ljudi jako je teško organizirati u bilo što, posebice izlete, spavanja, transfere i slično. Znate o čemu pričam, jednostavno se ne možeš dogovoriti za ništa ispod dva sata vremena.  Zato smo tražili agenciju koja će nam organizirati izlete i transfere koje mi želimo, tzv. custom turu prema našim željama. Nakon što smo pregledali ponudu, pročitali hrpetine blogova i prelistali internet  (hvala Tihač, na trudu!) odabir je pao na agenciju Budget Gerogia, koja je smještena u Kutaisiju.

Svi mlađi od 25 godina odlično barataju engleskim jezikom, a oni stariji ruskim. U svakom trenu se možete sporazumjeti, makar na hrvatskom jer ruski i hrvatski, to su pijana brata dva.  Naš glavni vodič Giga, voditelj je agencije i prilično sposoban lik. Jedna zamjerka odmah sada da je napišem je ta, što Gruzija tek sada ulazi u veliki zamah sa turizmom. Nisu na razini usluge i brzine na koju smo navikli, malo su smotani i spori, ali dobronamjerni.  Tako je i ova tura imala sve zajedno četiri različita vodiča, koji nisu zapravo vodiči, već studenti koji to rade part-time. Jako se trude i doći će to na svoje,  a očito se i ovdje može primjeniti ona – kol’ko para, tol’ko muzike. Naša tura koštala je oko 400EUR po osobi. Spavanja , izleti i transferi uključeni i bila je jedna od najjeftinijih.

Da, mogli smo proći duplo jeftinije izračunali smo, sve to za cca 200 EUR/osobi. Ali ne bi vidjeli toliko lokacija u tako kratkom vremenu, i slomile bi nas gruzijske ceste. Voze kao potpuni  luđaci. Tko je bio u Turskoj, ili Indiji može si predočiti o čemu pričam. Prednost, traka i truba ovdje ne postoje. Uredno uletavaju u škarice kao da je to sasvim normalna stvar, automobili koji su krajnji se razmaknu i uredno se mimoiđu bez trubljenja, psovanja mater ustaške i nervoze. Krave, svinje i psi šetaju po cesti diljem zemlje, jer trenutno imaju samo jedan manji dio pokriven autoputem.

Također, naša tura koju smo sami definirali gledajući udaljenosti na Google mapsu je bila previše. Previše kilometara po sporim betonskim  cestama, izbjegavajući krave koje leže i bauljaju lijevo desno.

 Mestia, regija Svaneti

Cesta od Kutaisija do Mestie je stara planinska seljačka cesta koja se preuređuje zadnjih osam godina.  Vožnja traje neugodnih pet sati, međutim pogled kroz prozor liječi sve. Kroz čitavu zemlju, kroz sve te kilometre koje smo prošli pratila nas je jedna rijeka. Enguri, uz hrpetinu ostalih jer kuda god pogledaš evo rijeka, jedna je od najvećih u Gruziji. Izvire u Abhaziji, dijelu Gruzije koji je okupiran od strane Rusa u ratu 1993 godine,  i završava u Crnom moru. Na uskom dijelu njenog korita nalazi se najstarija brana na svijetu Enguri Dam, sa koje se širi izvanzemaljski pogled. Prva stvar koja mi je pala na pamet kada sam ovo vidjela, bila je – hobiti. Tamno zelena šuma, stepenasti bedemi planine i nestvarno zeleno-plava boja rijeke su jednostavno vrh.  Moram li napomenuti idealno mjesto za foto machen?

Mestia je maleno šminkersko mjesto u predjelu Svaneti, usječena dolina usred planinskog masiva, najviše naseljeno mjesto na Kavkazu. Ovaj predio Gruzije je, prema svemu sudeći izrazito poseban. Premda legitimno jesu, ovdje nisu nikada defacto vladali kralj i kraljica, već poglavari klanova u selima. Sve do tzv. Revolucije ruže, kojom je revolucionar Saakashvili preuzeo vlast nad zemljom i napravio nešto apsolutno nemoguće.  U drugome dijelu putopisa više ću pisati o ovome fenomenu. Nikad se ne interesiram za političku situaciju zemlje u koju putuje,  ali kažem  – ova zemlja je luda, pa je tako i politička situacija – nenormalna.

Svan  (Svaneti/predio Gruzije – svan) kava  od četiri jušne žlice kave na dva deci vode, slani sir, vrhunski paradajz, slatke palačinkice, domaći džem i jogurt. Hrana u Svaneti regiji je različita od ostatka zemlje, nešto jača i slanija. Gruzijci nemaju klasičan stil posluživanja hrane niti imaju nekog reda i rasporeda. Hrana dolazi na stol kako je gotova u kuhinji, nije bitno što se juha jede prije deserta.  Ovo se mijenja jedino u Tbilisiju u vrhunskim restoranima, gdje je svo osoblje educirano i jako profesionalno. Redovito jedu posve istu hranu za doručak, ručak i večeru,  a naprimjer na svadbama sva hrana cijelo vrijeme stoji na stolu, od prvog trenutka do kraja.

Mulahki i Adishi

Naš treking krenuo je od malog sela Mulahki, do kojeg su nas prevezli malim shuttle busom.  Prvi dan bio je fizički najzahtjevniji i najteži. Velika visinska razlika uz znatnu kilometražu nije baš idealno za prvi dan, ali takva je ruta. Priroda u planinama je predivna, sve je jako zeleno i bogato raznom vegetacijom koju nisam navikla do sada vidjeti. Ovdje rastu drva breze koja na 2000m nadmorske visine, ogromna polja divljeg rodondendrona, razno šareno cvijeće, ma ludnica za vidjeti. Planinski potoci su na sve strane, zato nemojte ni razmišljati da ovdje idete u tenisicama za treking.  Šest mjeseci je zima, ostalih šest mjeseci taj zimski snijeg se topi. Stalno je mokro i blatno. Ovdje doslovno nemate što raditi bez štapova za planinarenje, kabanice i gojzerica.

Prva sleep over postaja je mjesto Adishi. Malo, odsječeno mjesto u kojem žive dvije obitelji. Zimi su posve izolirani od svijeta, jer se selu ne može nikako pristupiti. Sada mi je jasno zašto ovdje u povijesti nitko nije mogao vladati, pa tko bi se probio uopće do ovih ljudi? Karina, naš vodič, cijelim putem nam sa oduševljenjem priča ov svojem životu ovdje,  o povijesti Svaneti regije i ljudi, sa europskim odmakom. Kako da vam to opišem? Prilikom razgovora koje je Hrvoje vodio sa našim planinskim domaćinom, na krnjem englesko-hrvatsko-ruskom, pokušao mu je dočarati koliko je oduševljen prirodnim ljepotama ovdje. Logično, kao jedan europljanin iz zemlje gdje je najviši vrh u zabiti kamenitog Velebita, bio je van pameti.

Lemi, sa stalno istim tupim izrazom lica ga gleda, nakrivi glavu, postavi prst izpod grkljanja i napravi potez kao da si reže vrat. Tako oni vide život cijele godine u ovim zabačenim područjima. Nije teško za razumijeti da je izazovno danas u doba tehnologije biti tako izoliran od ostalih ljudi, kada sve što je moguće vidiš na dlanu ruke.

Na ulazu u selo dočekuje nas glazba iz, kako izgleda Kafe Tentuldi bara. Ludi na gruzijskom znači piva. Vlasnik je tihi niski čovječuljak od nekih trideset i kusur godina, kojeg naša  Karina srdačno pozdravlja i pita – gdje su pive? Nakon dva sata ludiranja (tako smo zvali ispijanje pive), napravili smo dernek  u stilu daj svima svega u gostioni i bili smo si Bff-s. Lemi  vlasnik ovog fajn establišmenta,  ima najjaču internet konekciju koju smo imali u Gruziji općenito. Lu-dni-ca.  Stalno je na fejsu i šalje svima po redu friend requestove. Mislim da i dalje lajka svaku fotku na Margot, premda ne kuži baš ništa.

Konji na konjima

U Adishiju ima nekoliko, kako ih oni zovu,  guest houseva. To nije ono što mi pomislimo kada kažemo hostel. To su obiteljske kuće/staćare preuređene za primiti određen broj ljudi.  Neki su to napravili uspješno, a neki manje uspješno sve radi nedostatka novaca. Ove obitelji nemaju gotovo nikakakv izvor prihoda osim turista koji dođu ovdje. Ono što ne potroše na edukaciju djece, potroše kako bi uredili te svoje smiješne trošne kuće. Zato, kada idete u planine pripremite nešto viška novaca da im ostavite. Vama će to biti stotinu kuna, a njima to znači puno. Smještaj je bio jako basic, ali jako jako. Cijelo selo zaudara po konjskoj balegi, jer je ima posvuda. Ništa drugačije nije ni u sobama, jer se miris ne može izvući.

Ako ste osjetljivi na mirise ili na oronuli izgled smještaja, nemojte se uputiti u Svaneti planine. Sve je čisto i uredno koliko je moguće, ali namještaj je star i djeluje neprimamljivo. Kuće nemaju klasičnu blagovaonu, već smo jeli u njihovom dnevnom boravku/spavaćoj/kuhinji. Na velikom krevetu pored stola spavala je malena djevojčica od dvije godine, a brat i seka su bili pored sa starom bakom. Ovo je bilo kao iz onih priča Ivane Brlić Mažuranić koje smo čitali kao djeca.  Meni je srce bilo puno, a vjerujem i svim mojim prijateljima.

Kasnije te večeri odlučili smo se da bi mogli prvi dio sutrašnjeg dana proći na konjima. Nitko od nas osim Irene i Tihača ne zna jahati konja. Ništa za to, odmahuje Karina, i kreće dogovarati konje.

Čekali smo dobrih sat vremena ujutro da se sakupi devet konja. Jer nisu u torovima i štalama, nego trče po planini pa su ih trebali pohvatati. Sat vremena jahanja košta oko 50 Lari (oko 100kn) i skratilo namje oko 5 kilometara po njavećem suncu, a nizina kojom smo prolazili je opet na svoj način oduzimala dah.  Planinski konji su očekivano mali i niski, pa smo se namučili dok smo trojicu naših visokih i jakih muškaraca smjestili na njih.  Zavisno od konja, bilo smo na njima solo ili sa vlasnikom, jer neki su bili dosta divlji. Marko je dobio najlošijeg. Negdje na pola puta, njegov planinski čovjek je stao i naredio mu da siđe sa konja. Zaletio se preko nizine i zahajao na nekog random konja kojeg mu je doveo pred nos.

„This, Opel Corsa“ kaže pokazujući na Markovog konja. „This – Subaru Imprezza“ ,  upire prstom na novog konja i premješta primitivno sedlo.  Marko je galopirao ostatak puta.

Htjeli ili ne, konji su prijeko potrebni kako bi prešli Adishi rijeku. Na najplićem vodostaju divlje rijeke koja juri sa planine, spremna je konjska sačekuša da vas prevede preko ako već niste dojahali. To iskustvo ćete platiti 25 lara, ali ako je vodostaj visok, prelaz od 2,5 dužna metra ćete platiti vrtoglavih 50 Lara. Adishi rijeka kao i sve ostale izgleda naoko bezazleno, ali ima veliku silinu od koje je cijelim vodostajem potpuno mutna i siva, od snjega i pijeska kojeg drobi pred sobom spuštajući se sa visoke planine.

Khalda i Khala

Nakon desetak kilometara relativno nizbrdo preko jedva naseljenog sela Khalda, stigli smo do mjesta Kala, turistički malo razvikanijeg. Ovdje se već osjeti utjecaj velikog broja turista, na sve strane oznake za hotel i besplatni WiFi, dućan, bar, ma sve. Spavali smo u čistoj, prostranoj spavaonici kuće dvokatnice smještene duboko u dnu planinskog rascjepa u kojemu je smještana Khala. Vlasnik, bivši moskovski novinar, odlučio je vratiti se kući kada su mu umrli roditelji i pokrenuti biznis sa turizmom. U par godina napravio je veliku kuću, i doveo uslugu do baš lijepe uredne razine, ali ipak ovdje se radi o educiranom čovjeku koji je trideset godina radio i živio u Moskvi.  Sve što smo vidjeli ovdje pokrenuto je oko 2004 ili 2006 godine. Gotovo kao da ništa nije postojalo prije Saakashvilija i njegove revolucije.

Gruzijci nemaju dobro mišljenje o Rusima, nerado se prisjećaju i pričaju o tome razdoblju. Većina njih veliča pomake ka modernizaciji društva i raskidanje potlačenog odnosa sa Rusima koju je napravila vlada Mikhaila Saakashvilija, premda on trenutno živi u progonstvu. Optužen je za zlouporabu vlasti, zataškavanje o mučenjima i ubojstvima u zatvorima, nakon čega je dao crtu i živi u Ukrajini.

Neće ga primiti natrag

Napravio je puno za našu zemlju, i hvala mu na tome, ali njegovo vrijeme je prošlo. Revolucija je iza nas, sada nam treba netko smiren i jak, da nastavi ovo što pokrenuto,  a da  se sve ne raspadne. U slučaju da guglate Mestia ili Svaneti, i uđete malo dublje u Wikipediju, mogli biste dobiti dojam da je ovaj predio opasan. Tijekom revolucije ova planinska sela postala su utočište za veliki broj kriminalaca, koje je vlada „rješavala“ na prilično surov način. Tekstovi o tome i  danas stoje na netu, možete ih potražiti, ali budite mirni da je ovdje potpuno sigurno. Gruzija je danas jako sigurna zemlja za turiste, sigurnija od Njemačke.

Ushguli

Treking smo završili u selu Ushguli, najposjećenijem selu u pokrajini Mestia, Svaneti. Put od Kale do Ushgulija je kratak i relativno ravan, uz vrlo lijep planinski krajobraz. Jedan dio puteljka vodi nas niz hrbat planine, sa kojeg puca pogled na ostatke ljetnikovca kraljice Tamar, koju su često nazivali kraljem, koliko je sposobna i okrutna bila.

Ushguli ima dva dijela, donji gdje se vide ostatci ruševina lavine iz 1987 i gornji gdje je naseljena većina stanovništva. Ovo selo pod posebnom je zaštitom UNESCO-a, i izgleda nerealno. Zeleni obronci i  antička arhitektura pod krovom od oblaka gustih poput šlaga. Karina, naš vodič, Njemica koja već godinu dana živi i radi ovdje, u Ushguliiju ima svoj ljetni dom. Kako prolazimo selom, ona pozdravlja ljude, djeca joj se zaletavaju u zagrljaj i viču joj iz kuća. O njoj ću vam pisati poseban post, jer je posebna kao i sve što sam ovdje vidjela.

Ovime ću završiti prvi dio putopisa. Nisam se nadala da ću pisati blog post. Nisam mislila da ću imati što za pisati, ali toliko sam ostala oduševljena ovom zemljom, njenim ljudima i pričama da ću čak  morati odvojiti na dva posta. Javite mi kako vam s svidjelo, pa da natipkam ostatak!

Love, Margot.

https://youtu.be/XgOHKmbRmUM