Ovo je očajno

Otprilike feeling koji sam osjećala nakon tri kilometra, mokrih nogu i bez ideje gdje sam. Ovu #jakosamfitness aktivnost sam otkrila prije tri godine, i ako se dobro sjećam moj prvi treking bio je baš Istratrek. Inače se  tako krećem kroz život, ne razmišljam previše samo idem i napravim. Nisam imala pojma o čemu se radi, meni je bilo dosta objašnjenje da je treking nešto slično orijentacijskom trčanju.  Zapravo ja u potpunosti vjerujem svojoj boljoj polovici kada mi otkriva nove stvari.  Tako mi valjda maneifestiramo ljubav, na način da se stvarno dobro poznajemo. Nešto novo, zanimljivo i nije mainstream, dovoljno da se zalijepim i odlučim da ću biti najbolja u tome.

Prvo što mi je palo na pamet je bilo može li to prehodati jer trčanje  – hell no.

Može se prehodati, pretrčati i prepuzati, ma kako god hoćeš. Nisam došla ni  približno da budem najbolja i da rasturam, jer sam na pola puta  odustala od te ideje. Sada ću vam reći zašto. Zato jer ovo je tako prokleto zabavno  da zaboraviš da je natjecanje u pitanju. Treking postoji u Hrvatskoj već  dugi niz godina. Postoji i čitava  liga, gdje natjecatelji sudjelujući u utrkama sakupljaju bodove i kreću se po rang listi.  Po lojtrici gor, po lojtrici dol.

Njih dvoje i pas, po snjegu, kiši i pržećem suncu

Utrke se dijele u dvije glavne skupine TRAIL i TREK, sa jednom jedinom razlikom označene ili neoznačene staze na terenu.   Odvijaju se redovito na nemogućim i teško dostupnim terenima, po šumama, klisurama i planinama.  Postoje i tri glavne kategorije po utrci – LIGHT ili ACTIVE (još popularno prozvane Baby ili Ženske utrke) do cca 15 km, CHALLENGER srednje teška kategorija do cca 30 km, te ULTRA do 50 kilometara.

Kao majka ovih utrka u Hrvatskoj stoji jedna pod nazivom “100 milja Istre”. Ovo je jedna od 10 najjačih utrka u svijetu, i odvija se po teritoriju Istre.  Naša turistička zajednica slomila se promovirati ovo, jer pretpostavljam da nikada niste  čuli o tome ama baš ništa. Široj javnosti potpuno nedostupno, ni članak u nebitnoj sekciji tračerskog časopisa ni influenserske suptilne reklame. NIŠTA. Go figure.  Ja nisam imala pojma dok nisam počela aktivno sudjelovati.  Ukratko pretrčiš/ prehodaš/ prepužeš oko 70 ili 110 kilometara. Poslije se dodijele hrpetine bodova, što se meni čini bitno kao oni bedževi koje sakupljaš kad popiješ novu vrstu pive i pinnaš sliku u aplikaciju. Jer je na takvu utrku ne idem. Ali ide moj muž, koji već mjesecima mahnito baulja po Sljemenu da svojim jednako nenormalnim prijateljem. Pretčali milijon kilometara dosada, a nigdje para od toga.

Klokanica sa startnim brojem jedan

Prestpostavljam da ste došli do ovog dijela teksta, i zaključili kako je treking superglupa sportska aktivnost. Ne mogu vam opisati koliko biste bili u krivu ako ne pokušate.. Ono što vidim kroz blisku budućnost su slike mene i Cvite na Baby ili ženskoj utrci dok tata trči mušku. Već smo nešto slično odradile prošlo proljeće dok se Rudi sa samo dva mjeseca starosti klatio u klokanici na meni. Utrka je bila smo 7 kilometara i mogu vam reći da ju je Cvita sasvim lijepo prehodala. Svi su nas bodrili dok smo prolazili kontrolne točke što je njoj pričinjavalo apsolutnu ekstazu, a čak su i moja leđa izdržala mili teret koji je spavao cijelim putem, zahavljujući supersoničnoj nosiljci od STOKKE-a.

Nema veze ako nisi sportski tip

Nešto neopisivo se dogodi kada odvalite 15+ kilometara kroz prirodu u društvu sa potpuno nepoznatom osobom. Valjda taj osjećaj zajedništva u cilju što boljeg snalaženja stvara veze i preskače cijeli sijaset društvenih aktivnosti koje bi inače trebali proći. Znaš ono, esemesovi, fejs, Instagram, kava, ručak i odustao si na pola puta. Ovako stvoriš potpuno novu bazu frendova- oni sa kojima ideš na trek.

Redovito ovdje srećem obitelji sa djecom jer klincima je ovo jako zabavno. Sa jedne strane izvlačimo ih iz soba, od televizije i tableta.  Učimo ih prirodi, tražimo tragove indijanaca, gledamo gdje se skrivaju  patuljici. Starijim klincima damo obavezu da se sami snalaze, traže planinarske oznake, gledaju kartu i traže put. Nema djeteta i tinejdžera kojeg ovo neće oduševiti, naravno ako dovoljno rano počnete. Ovo nadilazi šetnju sa mamom i tatom kroz Maksimir, morate priznati da bi to jednom 13-godišnjaku zvučalo dosadnjikavo. Meni znam da bi, nisam nikad bila taj tip.

Ali dodaj malo avanture u cijelu priču i imaš ovo.

 Love, Margot.