Virtualna učionica, virtualni ured i virtualni nervni slomovi - korona dnevnik

Virtualna učionica, virtualni ured i virtualni nervni slomovi - korona dnevnik

Tema broja: djeca i internet u karanteni.

Naš digitalni dan započinje u 5.30 ujutro. Prije tog analogno se premještamo po krevetima ovako – Rudi sa svojim jastukom stigne u naš krevet između 23 i 01h, istog trenutka ja krećem sa svojim jastukom u njegov, jer Rudi spava tako da drži noge na našim glavama. Predjutro doleti i Cvita, pa moj muž leži u sredini kao hrenovka u lisnatom.

Ustajem prije prijetlova i uzgajam podočnjake koje ni trideset seruma za podočnjake neće izbrisati, samo kako bih mogla provesti 50 minuta sama s vlastitim mislima i nadam se da će trud uroditi plodom u obliku bubble but-a dok završimo s ovim sranjem. Nakon meditacije koja se zove total body trening s opterećenjem, kreće naš virtualni dan koji izgleda otprilike ovako.

Ako tijekom ove karantene imate jedno, dvoje ili petero djece do 6 godina možete smatrati da ste izbjegli metak koji se zove škola od kuće

I dalje ste u kategoriji „mučenje srednjovjekovnim metodama čeličnim šipkama na drvenom stolu“, ali niste u dugometražnom anime hororcu bugarske produkcije koji se sastoji od  powerpoint prezentacija, aplikacija, linkova, udžbenika i listova radnih bilježnica koje nemaš gdje printati.

Toliko sam se duboko ulogirala u aplikacije i digitalne udžbenike da mi Google više ne nudi opciju spremi lozinku.

Kaže, nema mjesta gospođo.

Zadnja kap koja je prelila čašu i natjerala me da natočim gemišt u deset i dvadeset i pet ujutro bilo je neuspjelo logiranje na digitalni udžbenik iz vjeronauka – preko mobitela.

Pjevajmo veselo pjesmicu je glasio zadatak.

Išla sam tiho cviliti u kupaonu.

Tješi me činjenica kako je učiteljima još gori horor, jer svi rade  uz iste probleme, kako se snađu ili koliko dobro poznaju digitalne alate.

Nisam školovala

Onaj ponedjeljak kada je krenula škola na daljinu, mi smo pakirali stvari za selidbu u drugi stan što je izrokovalo kašnjenje s gradivom od tri dana. To nam se obijalo o živce naredna dva tjedna.

Prvo smo morali riješiti napadaj panike koji je teve učiteljica programa na trećem uzorokovala kod Cvite jer su počeli obrađivati slovo F, a ona je s gradivom stala na slovu H. Krokodilske suze i hiperventilacija, nešto slično što ja prolazim svaki put da na zaslonu mobitela vidim notifikaciju Gmaila s nastavnim materijalima za sutrašnji dan.

Digitalni alati za izluđivanje

Školu na daljinu prvih smo tjedan dana radili svaki dan, po tri do četiri sata dnveno  i to isključivo na ekranu mog ajfona osam. Njegov zaslon je potrgan pa je služio Rudiju za gledanje youtube klipova malih Rusa na quadovima i kineza koji se tuku u kričavim odijelcima.

Kunem se, trebat ćemo psihologa kad ovo sve završi.

Razlog škole na mobitelu i vrtića na You Tube-u bio je taj što u novom stanu nismo imali internet konekcije. Nisam računala na svjetsku pandemiju i zakasnila sam prijaviti preeljenje fiksne internet linije dok su to još uredno obavljali. Plus, potres naravno,  Sauronovi vojnici iz podzemlja i proročanstva babe Vange sve u istom tjednu.

Punih deset kalendarskih dana naša su djeca bila zaključana u kući bez interneta i televizije.

Ne mogu vam objasniti, ne možete ni zamisliti. Ne mogu ni ja, potisnula sam već.

Zaista nam je očajnički trebala fiksna internet veza, jer sam dan prije dobila upalu moždane ovojnice od udžbenika iz engleskog. Otvorite udžbenik na stranici 45, pa skenirajte malu munju koja izgleda kao srp i čekić, i pokrenite pjesmicu.

Otvaram udžbenik i gledam u tu munju. To bi trebalo skenirat, već se znojim živčano i psujem u sebi kako si tako glupa, s čime ćeš to skenirat?

Fotoaparatom, glupačo glupa?

Da je kojim slučajem engleski dopao mojeg muža, letio bi taj udžbenik kroz prozor pa još autom preko njega. Nije baš tehnološki tip, ako me razumijete. Više dial-up.

Internet smo uspjeli riješiti, jer sam potegnula veze odavde do Bangladeša sa nam tehničar dođe  pripremiti parice. Znam, beskrupulozno smo riskirali zarazu koronavirusom, ali s druge je strane bilo puko preživljavanje i čuvanje živaca od potpunog pomračenja.

Složili smo prvi put u životu normalnu lozinku za WIFI da nije JQJZJMNR, i skinuli aplikaciju za engleski na tablet. Ipak je bolje da imamo zaslon veći od sedam centimetara mog ajfona. Nakon toga smo pola sata po udžbeniku tražili ključ od četrdeset znamenki, brojeva i interpunkcijskih znakova za logiranje u aplikaciju.

Otvorila sam novu bocu vina. Bilo je prijeko potrebno.

Nekoliko dana prije svega ovog uslijed nemilog čupanja punjača od strane nervoznog trogodišnjaka kojem ne možeš objasniti kako nema wifija, tablet je otišao la-pa-pa. Sad moram na laptop i na web sučelje, ali koje je korisničko ime bilo za tu aplikaciju? Ne znam ni lozinku, jer aplikaciju smo pokrenuli s ključem od onih četrdeset znakova.

Reset, restart i i ja sad tulim ispred kompjutera, a Cvita me tješi – bit će sve u redu mama.

Osjećala sam se bespomoćno kao Pablo Escobar u japankama na krovu kuće komune broj trinaest

Nismo bili gotovi, sada je trebalo naći načina da internet s trećeg kata dospije do sedmog bez da izgubi na jačini prijenosa. Tamo je prazan stan mojih roditelja idealan za teretanu, igraonu i sada  ured.

Neću dalje objašnjavati, količina fail video klipova golih zoom sastanaka i djecom koja urlaju je dovoljna da shvatite kako je raditi u stanu s djecom nemoguće. Nemoguće je i kucanje susjedima - skužajte jel' možemo rastegnut kabel kroz vaš dnevni boravak, jer imam osjećaj da pripremaju peticiju da nas izbace iz kuće. Morali smo naći nešto bez tehničara, klik-klak rješenje koje ćemo sami odraditi.

Uz epsku glazbu iz apokalitičnih filmova, na zaslonu mog nepotrganog ajfona osam kroz Facebook aplikaciju jedne večeri pojavila se reklama za Homebox internet od A1.

Kako su znali da nemamo internet? Bit će radi mojeg mahnitog guglanja – fiksni internet plug&play .

Tri dana poslije spas nam je donio dostavljač napaćenog izgleda u maloj kutijici na kojoj je pisalo DO NOT OPEN.

A ne, neću. Potrgat ću te kao Charlieja Hunnama  svaku treću večer prije nego me  probudi jastuk bačen na glavu

Unutra je bio uređaj za fiksni internet  A1 Homebox/Officebox, sasvim slično Charlieju Hunnamu, samo bolje. Internet koji samo uštekaš u utičnicu, pa onda u komp ili televiziju, toliko je jednostavno da ga moja Dial Up bolja polovica montirala bez gledanja u hinvajze (uputstva, ako se pitaš).

Sjetila sam se kad smo postavili, da ga imamo već u apartmanima na južnim oboroncima otoka Hvara gdje ćeš internet teže riješit od kvasca danas.

Life is good.

On a lighter note, pretprošli tjedan dobila sam upgrade na poslu, glavni sam korisnik Microsoft Teams aplikacije za moj sektor.

To znači da ja mogu sazvati sastanak, a ti ne.

Osjećala sam se kao jedina princeza u gradu sve dok danas Cvita nije dobila svoj korisnički račun. Šišam ju za jednu funkcionalnost, jer ona ne može sazvat sastanak, ali ja pak nemam slatke kvizove iz matematike u svojoj aplikaciji.

Malo dobiješ, malo izgubiš.

Nećkali smo se uz Homebox internet uzeti i novi tablet za klince, koji daju u nekom proširenom paketu. Tablet je posebno prilagođen aplikacijama dječji kutak koja je zanimljiva bebačima, i omogućava roditeljima da ograniče sadržaj, ali smo ipak odlučili ostati bez tableta kroz ovaj period jer je samo jedna dodatna stvar oko koje se kolju.

Ostat ćemo na čačkalicama i staklenim čašama, to bar ne košta puno kad se razbije

Mogu vam reći na kraju ovog predugačkog teksta, da vas umirim i utješim kako nije sve tako katastrofalno i kako kratko nam treba da se vratimo u normalu.

Danas sam u šlapama i s laptopom pod miškom otišla u svoj imrovizirani ured na sedmom katu, gdje je moj portabl internet neograničeno rokao od deset ujutro do tri popodne.

Streamali smo Teamse, downloadali pedeefove, šerali fajlove, tipkali prezentacije, slagali strategije i osjećali se fantastično.

Danas je dobar dan. Hvala ti, dragi moj Homebox od A1

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *