Što nije u redu sa mnom?

Što nije u redu sa mnom?

Ne jebe lep, nego uporan. Ova krilatica, prosta ali vrlo jasna i upečatljiva označava jednu od mojih najvećih vrlina. Dosadna kao uš bila bi pristojna verzija ovoga, međutim već smo naučili da sam sve osim pristojna.

Za to postoje svi ostali.

Trenutno sam u nekoj želatinastoj fazi života, nekoj tampon zoni uzrokovanoj predugim boravkom na suncu i previše konzumiranog alkohola u prekratkom vremenu. Nikad do sada nisam godišnji provela u većoj penziji, više vježbala, jela i pila. Svega je bilo u izobilju, seksa također premda je kladionica bila jedan naprama dvjesto u korist suparničke momčadi – djece na krevetu pored.

Zašto sam onda nezadovoljna? Kopka me saznati odgovor na to pitanje, pa si mislim najbolje da ga rastočimo zajedno, u još jednom nekoherentnom tekstu.

Sjedim za kompjuterom koji je lomio sistem ko beba zvečku od ponedjeljka, osam ujutro do srijede tri popodne. Kao da mi pokušava nešto reći, rušeći moj Outlook usred teškog posla brisanja mailova na koje sam trebala odgovoriti, samo da se pravim da ih nisam primila.

Sorry, didn't receive that e-mail, could you please resend it?

Srdačan pozdrav i dobila si najmanje dva dodatna dana za buljiti u zid. Inače sam vrlo efikasna, ali kao i mojem Lenovo metuzalemu, treba mi nekoliko dana da postignem radnu temperaturu.

Danas je petak, moj komp radi kao bebica, a ja ću vam se pohvaliti da sam nakon tri mjeseca upornosti dobila svih osam fajlova brošura u print kvaliteti koje sam čupala noktima iz njemačkih agencija. Nisu nam ih htjeli poslati da ne bi printali na kvaliteti papira lošijoj od njemačke verzije.

Naravno da nećemo.

Srsly, nećemo.

Zadatak obavljen, pacijent preživio i ja sam opet nezadovoljna. Stvarno nešto ne štima sa mnom. Toliko sam iznervirana da uzrokujem petnaestu po redu svađu s mužem oko tematike pokretanja nekog zajedničkog pothvata.

Do sada ste valjda shvatili kako apsolutno prezire sve vezano uz moj blog, You Tube, Instagram i Internet općenito. Prekrižila sam influencersku karijeru, jer nekako ne vidim sebe s mjesečno deset proizvoda kako balansiram na jednoj nozi držeći to nešto u ruci i fotoaparat u drugoj za insta sliku.

Rastezanje stativa s prisutnim dvogodišnjakom je moj Canon od pet hiljki na podu, jer On fotku opaliti neće. Tako da, slanje poklona meni na probu jednako je  kao bacanje istog u zahod.

Ne mogu se ljutiti na njega jer ne želi sudjelovati, premda iz početka jesam. Shvaćam da ne razumije moju potrebu za objavama sitnica iz našeg privatnog života na internetu, kad pogledaš s odmakom -

zašto bi itko to radio?

Iskreno, ne znam ni ja objasniti taj poriv. Ne razmišljam previše, moje je prisustvo na mrežama više je zajebancija i ispušni ventil za šašavi dio moje osobnosti, kao protuteža onoj ozbiljnoj i radnome zadatku usmjerenoj Gospođi Buraz.

Zadatak neobavljen, pacijent umro i opet sam nezadovoljna. Moj mozak dnevno pretumbava najmanje deset različitih poduzetničkih ideja, u pauzama dok piškim, vozim auto ili pijem jednu od osam čaša vode

Znaš da moraš piti osam čaša vode dnevno?

Osjećam zidove mojeg savršenog života kako mi stežu omču oko grla i kako se svi problemi svijeta ulijevaju  u tanko grlo. Imam ideju kako i što napraviti, ali kao i obično cijeli se svemir urotio protiv mene. Prokleta karma mi vraća za sve žvake koje sam bacila kroz prozor automobila i ruga mi se u lice.

MORAM nešto napraviti sa svojim životom, bijesnim tako ja na svojeg (hoćemo dodati prokleto preplanulog i prezgodnog muža, mamicu mu), a on me gleda i samo iscijedi – imaš dobar posao, muža, dvoje zdrave djece, što bi ti više htjela?

Čuje se muha u pozadini.

Nemam odgovor na tu konstataciju. Zaista, imam sve što bi po pravilniku o savršenom životu u poglavlju minimalni tehnički uvjeti bilo navedeno.

Imam muža kojem sam žena (pitajte me za par godina kada se prestanemo klat' oko toga tko je više s djecom, ja, pa budem ponovno zaljubljena).

Imam dvoje klinaca koji su zdravi, pametni i zabavni

Imam posao kojeg volim i znam raditi, s odličnim uvjetima

Što nije u redu sa mnom?

Koji element još mora biti zadovoljen da osjetim maksimalnu ispunjenost i u nedostatku bolje riječi – završenost?

Imam jednu ideju koja se kao Tetris, otprilike kako i ideja za ličnost koju poznaješ ovdje kreirala sama od sebe. Plan je maestralan i kao obično stoji na tankim nogicama moje šlampavosti.

Hoću li uspjeti u svojem naumu? Vjerojatno hoću, i sigurna sam da ćete ubrzo saznati što se to kuha u mojoj glavi, ali trenutno ne smijem ništa otkrivati.

Okrivit ću za ovaj nemir svoje „pozne“ godine. Studeni dvijeideventaeste donijeti će mi trideseti osam kuki, tijekom kojih sam dosta naučila i prilično sazrela. Smirila se kao osoba, skulirala se kao mater, ali i otkrila kako me rijetko tko može pratiti. Iritantni ADHD naslijedila sam čini mi se od svojeg oca.

Hvala nebesima da nisam izgled povukla na njega, jer gledali bi kljukati nos i kratke noge na još kraćem torzu.

Ček, to je dobila moja sestra.

Ja sam naslijedila samo sklonost histeričnim poslovnim podvizima, probleme s leđima i netrpeljivost prema sporim ljudima.

Kako su godine klizile, posebno nakon što sam postala maminator iz plićaka sve se manje mogu opustiti na godišnjem odmoru. Nisam u stanju u potpunosti odvrnuli ventile. Relaksiram se buđenjem u pet da bi preletila pol otoka dronom dok još svi spavaju. Lijepe su slike, nema šta.

Mislim si kad bi pustila pritisak iz ekspres lonca, više mi nitko ne bi mogao poklopac nabit natrag.  Tako da ga držim na laganoj vatri, do maksimalno 1,5 Bara konstantno se ogledavajući što bih mogla  raditi /slagati /prodavati /mešetariti/ iznajmljivati /uzgajati /preprodavati.

Slijedi nekoliko s tekstom potpuno nepovezanih fotografija. Lijepe su.

Moja sestra pluta kao bačva
Zavala na Hvaru

Stvarno nije šala, u jednom trenutku sjećam se dok smo još klinke bile u našem stanu nalazili su se prospekti i letci  - u istom datom trenutku – dvokomponentnih ljepila, auto dizalica i brodova. Sve je to prodavao, više-manje uspješno jedan jedini lik, moj otac. Bilo je tu, za to doba popularnih export-import firmi, sve do zadnje  koja je gradila bazene, lakše je nabrojati što nije nego što je, radio moj otac.

Nije šala uopće, on je sa šezdeset i pet godina, maksimalno neorganiziran pokrenuo posao sa beach barom na malenom otočiću bez struje i vode nadomak Jelse. U penziji je, ali ima dva zaposlenika. Prijavljeni na biro, sve komplet legit.

Otočić Zečevo i njegov beach bar

A ja? Ja imam blog čiju statistiku ne znam iskopati, You Tube  koji se jedva probija pored mamećih kanala (moraš bit u nečem prvi) i Instagram profil koji nisam u stanju unovčiti.

Očita je činjenica kako nas dvoje nismo jednako uspješni. Koči me činjenica da sam žensko. Spušta me u vlastitoj glavi, ograničavajući moje zamisli prije nego izađu na vidjelo.

Velika je razlika kada ja kao žensko izletim s nekom idejom,  a imam ih na mjesečnoj bazi dvije, ili kada bi to napravio moj muž. Ja kao žensko s mojim mamećim obavezama, regular poslom sad bi još neke fiks ideje imala. Zašto je toliko teško zamisliti ženu, i još k tome mamu koja želi nešto više od onog trenutno postignutog?

I tako ja sama sebi govorim da me svemir mrzi jer sam žensko, ali veći je problem što moram staviti pare tamo gdje su mi usta, i prestati plahutati s idejama. Muškarci zasuču rukave i rade, žene piskutaju s  idejama.

Ne jebe lep, nego uporan. Bolje bi mi bilo da pustim ćorava posla, odem po kontakt broj za povoljne kredite na banderi ispred zgrade i zasučem rukave onako muški, pa da vam imam o čemu pametnom pisati.

BTW. Ovo s lep ili uporan uopće ne vrijedi kod mog muža. Sve obrnuto kod njega samo da vam kažem.

Uskoro, this time next year, we'll be millionaires.

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *