Nova godina, stara ja i najveća do sada rupa na Mastercardu

Nova godina, stara ja i najveća do sada rupa na Mastercardu

Svečano prijavljujem četiri kile viška, premda sam na Adventu bila samo jednom i pol. Trčanje iz Ubera po sendvič od boškarina na Fuliranju ne brojim pod izlazak. Dakle jedan i pol put.

Krivac za kile je mora da je pretplata na Mcdonald's koji sam žderala kao da nema sutra. Moraš volit prosinac.

Da. Nemam niti jedu novogodišnju odluku za prijaviti niti ću vas maltretirati retrospektivom prošle

Ionako ste sve vidjeli u rezoluciji 1080p. Odlučila sam samo zapisati na papir svojevrsni vision board nadolazeće godine, obzirom da se općenito gubim i vrludam kao pijana kokoš.

Sasvim je u redu, znaš, na momente biti izgubljen. Moja izgubljenost mi je prošle godine donijela toliko odličnih iskustava, i kada kažem odličnih - pritom ne mislim pozitivnih.

Svako je iskustvo dobro jer imaš nešto za iznijeti iz situacije, a što ću ja iznijeti iz situacije koju vam ovdje opisujem, ni sama ne znam.

Vrlo je vjerojatno da ćemo svi skupa dobiti proljev od savjeta za ostvarivanje ciljeva i novogodišnjih odluka koje se neće ostvariti. Također je vrlo vjerojatno da će nas svi ti ciljevi i usredotočenost internet lajf koačeva koji su naskočili na temu kao bik na kravu dotući do kraja tijekom ovog, ionako depresivnog mjeseca.

Udobno se smjestite jer imam za vas savršen lijek kako pobijediti sam sebe, okolinu i siječanj

Nisu sniženja. Premda je rupa na mom Masteru tolika da marijanska brazda izgleda kao plićak kakve pješčane plaže.

Prvo što sam napravila, i tako će ostati dok virtualne kalendarske kazaljke ne pređu u veljaču – mjutala/stišala/izignorirala sve što me nervira ili iritira.

A nerviraju me pitanja tipa -

koja je Vaša novogodišnja odluka?

 

Uopće nemam novogodišnju odluku, i sad se nerviram jer očito svi oko mene imaju. Ne treba mi tolika negativnost u životu, ideš na tihi mod dok ne prođe uzbuđenje.

Druga stvar, sjela sam za komp i pretražila neradne dane za 2020tu godinu. Mislim da je „neradni dani“ najguglaniji pojam poslije  „Kolinda – 8000 eura REMIX“.

Zatim sam napravila buking putovanja u Portugal, Koeln, kućicu na stablu negdje oko Mrežnice i blokirala četrnaest dana na kalendaru vlastitog apartmana da napokon mogu imati normalan godišnji.

Čekaj, to nije sve. Kako bi Koly rekla – neki tvrde da se to ne može, ja tvrrrrdim da se to može. Produženi vikend za skijanje na Krvavcu koji me košta (a nismo ni krenuli ) već dvije hiljade kuna.

Svaki put si kažem da se neću dati nasapunjati na skijanje, jer nisam toliko dubokog džepa

Međutim molećivo lice mojeg djeteta koje toliko obožava snijeg i aktivnosti na snijegu prebije me kao beba zvečku. Iskoristit ću ovu priliku napraviti vam kratki vodič za skijanje za siromašne, i nadam se da ćete dodati koju ideju/opasku kako zađabalebariti još više.

Nemam skije, nemam jaknu, imam stare iskrivljene štapove, prastare borderske hlače ogavne zelene boje  i tatine Salomonke DVA broja prevelike jer citiram:

„ on ne voli kada ga žulja“

Inače, osim prekrasne osobnosti on i ja dijelimo i isti broj noge, pa mi nikako mi nije jasno kako kupiš pance od dvije hiljke kuna dva broja prevelike?!

Osnovno pravilo pancerica je to da se peta ne smije podizati kada je panca zavezana. Moje Salomonke se mogu izuti bez da sam okom trepnula, zavezane ili ne.

Mogla sam kupiti i pancerice, ali klošar sam.

Cvita također nije imala svu opremu, jer je prerasla ono što smo zađabalebarili pretprošle godine u Lidlu. Sad smo na vrijeme uzeli jaknu, hlače unisex boje da ih može poslije i Rudi koristiti, kacigu i gogle.

Nenormalno puno opreme treba za to skijanje i bezobrazno je skupo

Potkapa, podjakna, flis, čarape, podlače, naočale, kaciga, bla bla bla. Strahotica.

I zamisli, platiš ko Svetog Petra kajganu - neki sumorni apartman s lamperijom na stropu, bez deterđenta i spužvice, soli, papra i svega što ti treba za vikend,  WiFI uz nadoplatu tri eura na nekom austrijskom brijegu Noch Nie Gehoert.

Onda ide ski pass, izbije te najmanje 50 EUR da bi se vozio sat i pol gore pa deset minuta dolje.

Kad ovako pogledaš, skijanje stvarno nema nikakvog smisla

Totalna bedastoća.

Ali ako pak baš volite skijanje kao ja i Cvita, evo par lokacija za đabalebarenje opreme i ostale skalamerije

Sredina, četvrtkom u Lidlu, KIK i Kaufland – ali minimalno mjesec dana unaprijed. Ne možeš se sjetiti pet do dvanaest da ti nedostaje ski odijelo za dijete, jer ćeš pronaći samo najmanje brojeve .

Decathlon – rukavice, kacige, naočale, svega dreka što ti nikada na pamet ne bi palo da ti može trebati, naprimjer trodijelni set pribora za jelo od tvrde PU plastike u svijetlo zelenoj boji.

Skije, štapove i pancerice, kacige ne jer je to stvarno bljak – kod starog dede Čagalja, na Vukomercu, točnije Lazarinska 16.

Deda Čagalj ima servis ski opreme koji je zapeo u vremeplovu profesora Emmeta Browna i njegovog kompića Martya, ali ima sve što ti treba. Naprimjer, možeš uzeti cijeli dječji set (bez kacige jer nećeš biti takav klošar, košta 99 kuna u Decathlonu) za samo 370kn.

Za cijelu sezonu, to jest za cijelu godinu. Možete kupiti to sve i u Decathlonu, ali koštat će vas četiri puta više.

Moraš znati težinu i visinu djeteta da ne uzmeš skije deset centimetara prevelike kao ja naprimjer, ali sva sreća imam izuzetno okretno dijete pa smo izvukli i to.

Nakon sezone ili kada dijete preraste opremu, opet dođeš kod dede Čagalja u Lazarinsku 16 i lijepo sve zamijeniš svu tu opremu uz nadoplatu od sto kunića. Ideala, jer suludo je kupovati opremu kad ZNAŠ da iduće godine to neće moći navući na sebe.

Klasični najam kod ostalih hohštaplera te košta minimalno 400-500 kn i ne možeš se sjetiti u petak da bi u subotu išli  izgrebati skije na Crveni spustu na Sljemenu jer se unajmljena oprema mora što – vratiti.

Najam je naporan, a deda Čagalj najveći kuler koji postoji.

Ja sam isto đabalebarila kod dede, zamijenili so moje dva broje prevelike , ganc nove Salomonke za Rosignolke koje su izgleda, bile u prvom i drugom svjetskom ratu.

Aj, bar se ne izuvaju. Za gljivice neću garantirati.

Klošar sam, znam, ne mogu si pomoći

Ubola sam i skije, ne znam koja marka, neke trkaće zeleno-žute s naj old skul vezovima koje si vidio nakon 45', sve za 650 kn. Mislim da će me pokopati u tim skijama.

Najvjerojatnije jer ću se zalijepiti kao ljigavac po mokrom staklu, ali koga briga

I za kraj, jer nemam ni jaknu, već sestrinu potrganu iz doba dok je brijala da je boarderica osam brojeva preveliku, jer tako se brije kad si snowboarder, uzela sam novu jaketu.

Baaaam, lagano šesto kuna.

Crvenu, krasnu, usku ko omot od pileće hrenovke s visokim ovratnikom da ne puše, jer propuh je ubio više ljudi od samog skijanja.

I tako smo ljudi moji došli do tih dvije hiljade plus, a nismo ni krenuli na skijanje

Ispričajte me, ali sad moram krenuti po moj g7X markii u Canon servis, dala sam ga sestri da mi pridrži i i pao joj je na glavu, kao kugla od stakla onom malom debelom iz Gooniesa kojem sve pada iz ruku.
To će isto biti nekih petstotinjak kuna, a vlogy našeg skijanja ćete uskoro mogli pogledati na kanalu Internetmater.

Voljela bih kada bi bacili oko na kanal i pratili nas tamo, svašta ćemo raditi ove godine. Ako ništa bar ćeš vidjeti Portugal, kućicu na drvetu, Krvavec, Kopaonik, Koeln, Hvar za Novu Godinu i najmanje jedan glamping.

P.S. nisam potpuno neodgovorna s financijama. Uvijek trošim samo onoliko koliko imam pokriveno. Zato  - worky, worky...

P.S.S očito je kako IPAK imam jednu novogodišnju odluku, a to je potrošiti svaku slobodnu kunu na putovanje s obitelji. Zbogom papci i taškice, pozdrav žigovi u putovnici 😉

Zvuči kao dobar plan, zar ne?

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *