Kako upropastiti dijete u tri jednostavna koraka

Kako upropastiti dijete u tri jednostavna koraka

Možda ste primjetili kako sam se u zadnje vrijeme malo odmaknula od mameće tematike. Razlog tome je što nemam puno vremena kontemplirati o tome, a i kada se to dogodi – osjećam se loše.

Osim toga imam osjećaj da je internet prezasićen temama i pričama koje se dotiču malih beba, nespavanja i kave. Možda sam samo nadrkana, ali trenutno sam u fazi da nisam raspoložena za bebičarenje. Imam problem – moje starije dijete kreće u školu.

Trebam pomoć

Cvita je imala samo osam mjeseci kada smo se moj muž i ja uputili na desetodnevno putovanje u Amerike. Samo da se ogradim sama od sebe - moj mozak nije isti onda i sada.

Ne kažem da smo pogrešno odlučili što smo otišli na taj put, jer nismo je ostavili ciganima, bila je kod bake i dide. Odluka je bila dobro razmotrena, pretumbana dvjesto puta i zaključena tako da ipak ostane doma. Idemo sa ekipom, dijete će se tu teško uklopiti. Jesam li napravila grešku ovdje? Jesam li već tu krenula nizbrdo sa cijelom pričom? Vjerovatno jesam jer roditeljstvo je, kako sam do sada naučila, velika kompilacija pogrešaka i krivih skretanja.  Mislila sam da je rješenje problema gušenja u vlastitom životu upravo ovo baby free vrijeme, i da će sve biti postavljeno na tvoničke postavke nakon tog putovanja. Ispostavilo se da je istina bila negdje u sredini.

Debelim vremenskim odmakom i jednim djetetom ekstra vidim gdje je bio problem. Moje društvo.

Veliko i kompaktno, zabavno društvo u kojem smo samo mi imali djecu.

Društvo kojem sam se konstantno pokušavala prilagođavati. Rasporedima njenog spavanja, mjestima na kojima smo provodili subotnja popodneva koja su bila sve samo ne child-friendly. Izlascima koji su rezultirali mamurlucima tijekom kojih bi bila hyper živčana. Bila sam kao Ceca -  glavna u kafani, samo sa djecom sastrane.

Podsvjesno sam mrzila te vikende jer sam znala da će nas odvesti na neko domaćinstvo sa livadom na klisuri sa vertikalnom padinom, ili kod nekoga doma ali na jedno šesnaest sati u komadu. Čak  su i roštilji na vikendici bili naporni - jer nije bilo djece. Djeci je dosadno bez djece, pa mame kompenziraju dubeći na glavi, a ja sam mrzila dubiti na glavi.

Napravila sam SVE krivo sa njom. Prvo je nisam htjela držati u našem krevetu – jer pazi sad – nećemo je nikad izbaciti i zauvijek će ostati u našem krevetu. Konstantno sam odlučivala po principu obrnuto od svih. Uvik kontra, takva sorta. Dakle ako se čitala neka turbo popularna knjiga o odgoju, ja sam rekla da je to sranje. Ako su žene oko mene držale bebe u krevetu i tepale im, ili dopuštale da budu priljepak to je za mame  helikoptere koje će završiti kao neostvarene žene koje djeci brišu guzicu do osamnaeste.

Zastanimo trenutak da se ha-ha-ha

Drugi put, drugo dijete, puno pametnija i sigurnija u sebe dogodilo se ono što u narodu zovemo iz dupeta u guzicu. Ili tako nekako.

Elegantno sam odbijala događaje i situacije koje mi nisu išle 100%  niz dlaku. Toliko daleko sam išla da mi je vlastiti muž rekao kako sam sve prijatelje odgurala od sebe i živim utopiju. Imao je pravo, možda sam napravila to,  jer nisam više željela ponavljati iste greške kao sa prvim djetetom. Posložila sam prioritete na način na koji trebaju biti složeni i kako Bog zapovijeda. Prvo ja, onda djeca pa nakon toga cijeli svemir i mogu reći da sam se cijelo vrijeme osjećala baš fino.

 To dijete je nemoguće

„Ne, NE RAZUMIJEŠ ti koliko je ona naporna“.

Nisam izdržala na porodiljnom sa njom čitavih dvanaest mjeseci. Izluđivala me kolotečina i čekanje da muž stigne kući u četiri i trideset kako bi mu na vratima predaladijete i otišla buljiti u zid. Bilo mi je strašno dosadno i krepavala sam od osjećaja beskorisnosti. Nisam vidjela ništa loše u tome da se ranije vratim na posao, dapače bilo mi je totalno legit da krenem pa će biti lakše. Jer ONA je naporna, meni je dosadno i sa MOJIM ponašanjem je sve u redu.

Ajmo se opet nasmijati.

U pokušajima da neutraliziramo njenu „napornost“,  upisali smo je u sportski vrtić. U pitanju je klasični državni vrtić sa sportskim programom, ništa fancy. Ovako smo razmišljali, budući da ona ima jako puno energije moramo to negdje „potrošiti“. Slično kao sa psom kada ga moraš istrčati prije nego dođete doma da ne šiba u krug po zidovima. I tako smo je ispisali iz super grupe gdje su imali eko program (sadili su biljke  i takve stvari) da bi je upisali u grupu koja ima četiri puta tjedno organiziran sportski program.  Ni tu nisam vidjela ništa loše.

Četiri godine nakon vidim da sam OPET pogriješila, jer sportski program nije za hiperaktivnu djecu. Cvita nema ADHD niti poremećaj koncentracije, ona samo ima višak energije koji mora biti pažljivo kanaliziran. Ta njena energija je zapravo iskra kojom će paliti i žariti kuglom zemaljskom i ne želim joj to oduzimati niti potiskivati, ali moram ju nekako dovesti u red prije nego sama sebi napravi problem.

Iskoristila bih ovu priliku da možda ipak dam savjet svima koji razmišljaju o upisivanju djece u sportski program ili treninge samo da bi ih potrošili.

Oni se tehnički ne mogu potrošiti. Ovi klinci ne percipiraju fizički umor kao mi, te slatke Duracell izvedbe u obliku četverogodišnjaka samo idu, i idu i to traje da se pitaš ima li kraja - GDJE SE GASIŠ?

Sportske aktivnosti posebno ujutro kod njih će izazvati samo kontra efekt, jer će biti turbo nervozni od umora i nećete moći njima nikako upravljati. Ta informacija o umoru, a ovo je samo osjećaj jer nisam stručnjak, ne probija se do mozga. Hej, ja sam umoran idem sjest. Nema toga.

Ovo sam provjerila kod Cvitinog trenera, koji je jedan od najboljih dječjih sportskih pedagoga u Zagrebu. Tip radi čuda sa djecom, najozbiljinije mislim da ima nadnaravne moći. On mi je potvrdio što sam sumnjala, i ovo što ste gore pročitali.

Moje iskustvo sa sportskim programom

Sportski program je vrhunska stvar. Klinci postaju samostalni, uče se disciplini, timskom radu i strpljenju, a sve kroz elemente sporta. Smatram da su zgib, sklek i pravilan izbačaj rukometne lopte bitna znanja za prosječnog klinca koji je zalijepljen za ekran mobitela. I ovdje svi rade sve, nije ritmika za cure, nogomet za dečke tako da se može vidjeti ako neka djevojčica ima talent za loptu ili ako imaš novog Billy Elliota u grupi.

Znate i sami da su djeca kao spužve i sve upijaju, ako se mi kao roditelji ne bavimo sportom na neki način, dijete nema gdje vidjeti ni naučiti.

Vedran Stojsavljević iz udruge Vesela Vidra, Cvitin trener i moj poznanik iz dana ludih tuluma, kaže da je ovaj program najbolje rješenje za klince koji su povučeni, sramežljivi i introvertirani. Ja ću još dodati ako su smotani ili za slučaj da ste vi posvađani sa sportom jer Vedran je profesionalac pa to nećete nikada od njega čuti, ali je istina.

Cvita nije povučena ni introvertirana, kao što mislim da nije većina hiperaktivaca. Nismo je potrošili sportom i treninzima, jedino što smo dobili je cendravo i umorno dijete. Ono što smo trebali napraviti je odabrati neku aktivnost koja je kinetička ali i verbalna, nešto što zahtjeva učenje i izražavanje.

Navečer između sedam i osam ona želi rješavati zadatke sa mnom ili crtati komplicirane crteže. Međutim često bude tako umorna da se više ne može koncentrirati na ništa i krene cviliti kod prve prepreke, tipa roza bojica nije našiljena. Osam navečer znači da sam i ja premorena,  pa psujem na razini C3 poslije čega se osjećam užasno pa joj se ispričavam. Djetetu naravno ništa ništa nije jasno nakon toga.

Svaka čast mamama koje uspiju hendlat posao, ali onaj koji uključuje nadređenog,  fiksno radno vrijeme, dežurstva vikendom ili noću, sastanke i terenski rad sa baletnim, gimnastičkim, hokejskim ili šahovskim treninzima pet puta tjedno. Sve ostalo, i slobodno kažite da sam nadrkana i ljubomorna babetina, ne priznajem jer je ovo jedino sa čime se mogu poistovjetiti i imam na to pravo. Svakome svoja prčija koju si je sam napravio.

Sad još na sve ovo osjećam paniku radi priprema za školu, jer kada ću to ugurati? Što da odaberem? Moram li ja doma nešto sa njom raditi i što? Trebam li ju upisati na neki tečaj i hoće li je to iscrpiti još više?

Ima rješenje za moju paniku, i ispričati ću vam ga ubrzo. Visilo mi je ispred nosa kao i sve ostalo.

 

Love, Margot

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *