Kako upropastiti dijete u tri jednostavna koraka

Kako upropastiti dijete u tri jednostavna koraka

Dosta je bebičarenja, imam ozbiljan problem i uopće nije smiješno  - moje starije dijete kreće u školu.

Trebam pomoć

Cvita je imala samo osam mjeseci kada smo se moj muž i ja uputili na desetodnevno putovanje u Amerike. Samo da se ogradim sama od sebe - moj mozak nije isti onda i sada.

To putovanje planirali smo otkada smo se upoznali, ali nismo imali love. Pa je onda došao posao, pa stan, pa brak i znate već kako to ide. Mislim da nas je New York čekao malo starije i zrelije, ali zašto BAŠ sada kada je dijete tako malo, što me to tjeralo kao djevicu po vrućoj žeravici?  I zašto je nismo poveli sa sobom? Jesam li napravila grešku ovdje?

Nemojte me tjerati da vam objašnjavam zašto nismo vodili osmomjesečnu bebu na deset dana u New York, mislim da je jasno samo po sebi.  A što se tiče greške i kada je sve krenulo nizbrdo, izdvojiti ću datum  05.07.2012 u 11.35h.  Roditeljstvo  je veliki master mix pogrešaka i krivih skretanja, a ja sam MC Stojan Postojan usred svega toga. Putovanje sam isforsirala upravo ja, jer sam bila uvjerena kako je rješenje problema gušenja u vlastitom životu upravo baby free vrijeme, i da će sve biti postavljeno na tvoničke postavke nakon toga. Ispostavilo se da je istina bila negdje u sredini.

Debelim vremenskim odmakom i jednim djetetom ekstra vidim gdje se nalazio problem.

Moje društvo

Veliko i kompaktno, zabavno društvo u kojem smo samo mi imali djecu.

Društvo kojem sam se konstantno pokušavala prilagođavati. Rasporedima njenog spavanja, mjestima na kojima smo provodili subotnja popodneva koja su bila sve samo ne child-friendly. Izlascima koji su rezultirali mamurlucima tijekom kojih bi bila hyper živčana. Funkcionirala sam ona osoba malo viski, malo koka kola - vikendom Ceca, preko tjedna Martha Stewart.

Podsvjesno sam mrzila naše dnevne izlete vikendom  jer sam znala da će nas odvesti na neko domaćinstvo sa livadom na klisuri sa vertikalnom padinom, ili kod nekoga doma ali na jedno šesnaest sati u komadu. Čak  su i roštilji na vikendici bili naporni - jer nije bilo djece. Djeci je dosadno bez djece, pa mame kompenziraju dubeći na glavi, a ja sam mrzila dubiti na glavi.

Napravila sam SVE krivo sa njom. Prvo je nisam htjela držati u našem krevetu – jer pazi sad – nećemo je nikad izbaciti i zauvijek će ostati u našem krevetu. Konstantno sam odlučivala po principu obrnuto od svih.

Uvik kontra, takva sorta. Kad je nije, kad nije je je.

Dakle ako se čitala neka turbo popularna knjiga o odgoju, ja bih rekla - to je sranje. Ako su žene oko mene držale bebe u krevetu i tepale im, ili dopuštale da budu priljepci - to je za mame  helikoptere koje će završiti kao neostvarene žene koje djeci brišu guzicu do osamnaeste.

Zastanimo trenutak da se ha-ha-ha

Drugi put, drugo dijete, puno pametnija i sigurnija u sebe dogodilo se ono što u narodu zovemo iz dupeta u guzicu. Ili tako nekako.

Elegantno sam odbijala događaje i situacije koje mi nisu išle 100%  niz dlaku. Toliko daleko sam išla da mi je vlastiti muž rekao kako sam sve prijatelje odgurala od sebe i kako živim utopiju. Imao je potpuno pravo, možda i jesam ispala hladna kučka, ali nisam više željela ponavljati iste greške kao prvi put. Posložila sam prioritete na način na koji trebaju biti složeni i kako Bog zapovijeda. Prvo ja, onda djeca pa nakon toga cijeli svemir i mogu reći da sam se od tada osjećala baš fino.

 To dijete je nemoguće

„Ne, NE RAZUMIJEŠ ti koliko je ona naporna“.

Nisam izdržala na porodiljnom čitavih dvanaest mjeseci. Nisam shvaćala u ČEMU to pobogu žene uživaju i izludjivala me kolotečina i čekanje da muž stigne kući u četiri i trideset kako bi mu na vratima predala malu i otišla buljiti u zid. Bilo mi je strašno dosadno i krepavala sam od osjećaja beskorisnosti. Nisam vidjela ništa loše u tome da se ranije vratim na posao, dapače bilo mi je totalno legit da krenem pa će biti lakše. Jer ONA je naporna, MENI je dosadno i sa MOJIM ponašanjem je sve u redu.

Ajmo se opet nasmijati.

U pokušajima da neutraliziramo njenu „napornost“,  upisali smo je u sportski vrtić. U pitanju je klasični državni vrtić sa sportskim programom, ništa fancy. Ovako smo razmišljali, budući da ona ima jako puno energije moramo ju negdje „potrošiti“. Slično kao sa psom kada ga moraš istrčati prije nego dođete doma da ne šiba u krug po zidovima. I tako smo je ispisali iz super grupe gdje su imali eko program (sadili su biljke, pretumbavali prijesak i takve stvari) da bi je upisali u grupu koja ima četiri puta tjedno organiziran sportski program.  Nisam ni tu vidjela ništa loše.

Četiri godine nakon vidim da sam ipak pogriješila, jer sportski program nije za hiperaktivnu djecu. Cvita nema ADHD niti poremećaj koncentracije, ona samo ima višak energije koji mora biti pažljivo kanaliziran. Ta njena energija je zapravo iskra kojom će paliti i žariti kuglom zemaljskom i ne želim joj to oduzimati niti potiskivati, ali moram ju nekako dovesti u red prije nego sama sebi napravi problem.

Iskoristila bih ovu priliku vam ispričam naše iskustvo sa sportskim vrtićem. Ovo je upućeno svim MC Stojanima Postojanima  koji razmišljaju o upisivanju djece u sportski program ili treninge samo da bi ih potrošili.

Oni se tehnički ne mogu potrošiti. Ovi klinci ne percipiraju fizički umor kao mi. Općenito se djeca ne umaraju kao odrasli, ali ove  slatke Duracell izvedbe u obliku četverogodišnjaka samo idu, i idu i to traje da se pitaš ima li kraja - GDJE SE GASIŠ?

Sportske aktivnosti posebno ujutro kod njih će izazvati samo kontra efekt, jer će biti turbo nervozni od umora i nećete moći njima nikako upravljati. Ta informacija o umoru, a ovo je samo moj osjećaj jer nisam stručnjak, ne probija se do mozga. Hej, ja sam umoran idem sjest. Ništa od toga.

Ovo sam provjerila kod Cvitinog trenera, koji je jedan od najboljih dječjih sportskih pedagoga u Zagrebu. Tip radi čuda sa djecom, najozbiljinije mislim da ima nadnaravne moći. On mi je potvrdio što sam sumnjala, i ovo što ste gore pročitali.

Moje iskustvo sa sportskim programom

Sportski program je vrhunska stvar za klince.  Postaju samostalni, uče se disciplini, timskom radu i strpljenju, a sve kroz elemente sporta. Smatram da su zgib, sklek i pravilan izbačaj lopte bitna znanja za prosječnog klinca koji je zalijepljen za ekran mobitela. Znate i sami kako su djeca kao spužve i sve upijaju, pa ako se mi kao roditelji ne bavimo sportom na neki način, dijete mora negdje drugdje naučiti.  I ovdje svi rade sve, nije ritmika za cure, nogomet za dečke tako da se može vidjeti ako neka djevojčica ima talent za loptu ili ako imaš novog Billy Elliota u kući.

Cvitin trener Vedran Stojsavljević iz udruge Vesela Vidra, kaže da je ovaj program najbolje rješenje za klince koji su povučeni, sramežljivi i introvertirani. Ja ću još dodati ako su smotani ili za slučaj da ste vi posvađani sa sportom jer Vedran je profesionalac pa to nećete nikada od njega čuti, ali je istina.

Cvita nije povučena ni introvertirana, kao što mislim da nije većina hiperaktivaca. Nismo je potrošili sportom i treninzima, jedino što smo dobili je cendravo i umorno dijete. Ono što smo trebali napraviti je odabrati neku aktivnost koja je kinetička ali i verbalna, nešto što zahtjeva učenje i izražavanje.

Bojim se škole više nego ona

Pozdravljam se sa njenom tetom u vrtiću i na vratima raspravljamo o ostavljanju i zaboravljanju stvari u grupi. Nakon par rečenica pobjedonosno kažem teti kako smo počeli uvoditi pravila zapisivanja i koječega još, a ona me samo pogleda -aaall'ight gurl. Sada si počela, svega par mjeseci pred školu?

Uveli smo hrpu noviteta pred školu, oko kojih se lomim da budem dosljedna. Moram vas upozoriti kako sam vrlo lepršava što se tiče dosljednosti, jako mi je teško držati vlak u tračnicama duže vremena. Navečer između sedam i osam ona želi rješavati predškolske zadatke ili crtati komplicirane crteže, međutim često bude tako umorna da se više ne može koncentrirati na ništa i krene cviliti kod prve prepreke, tipa roza bojica nije našiljena. Osam navečer znači da sam i ja premorena,  pa psujem na razini C3 poslije čega se osjećam užasno pa joj se ispričavam. Djetetu naravno ništa nije jasno nakon toga.

Bojim se kako ne uspijevam komunicirati sa njom na pravilan način, da sam negdje na pola puta izgubila uzde i ne mogu ih ponovno pohvatati. Bojim se te škole gore nego vrag tamjana, a kako vrijeme odmiče tepih pod koji guram problem više nema mjesta.

Osjećam ogromnu paniku radi priprema za školu, jer kada ću to ugurati? Što da odaberem? Moram li ja doma nešto sa njom raditi i što? Trebam li ju upisati na neki tečaj i hoće li je to iscrpiti još više? Na kraju nemojmo zaboraviti onaj klasični mameći jauk - još mi je samo to falilo.

Ima rješenje za moju paniku, i ispričati ću vam ga ubrzo. Visilo mi je ispred nosa kao i sve ostalo.

 

Love, Margot

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *