Dragi dnevniče, danas sam se probudila i postala mafijaška princeza - korona dnevnik

Dragi dnevniče, danas sam se probudila i postala mafijaška princeza - korona dnevnik

Ovo je zadnji korona dnevnik, malo digresije i plačljivog sadržaja. Izdržite, ako je mogao Jakov, možete i vi. 

Nemoj-mi-reć da do sada nisi bar jednom mini ljudima koji stanuju u tvojem stanu zaprijetila zaprijetila šibom, šlapom, volom u kupusu ili u mojem slučaju sjekiricom.

Sjekirica iz ove priče obično bi bila usmjerna na bicikl, romobil, tablet, daljinski ili kroasan, uglavnom to nešto oko čega se kolju. Nije to više bratska tuča EL Classico, više filmski izražirana noćna mora konstantnog sjedenja na glavi, čupanja i grebanja (on njoj), guranja, štipanja i sakrivanja stvari (ona njemu).

Nisam više sigurna na koji način spriječiti vrištanje koje bi dalo naslutiti kako namjanje tri Mie iz MUP-ove reklame žive kod nas. Ne vrištimo mi, već djeca, mi smo potpuno odustali od urlanja. Što oni više urlaju, mi smo tiši, imam osjećaj da su nas pokorili kao Kolumbo indijance i kako nam se sprema poptuno uništenje.

Nastavimo li ovako naše će osobnosti potpuno nestati, jer dosegnuli smo novu razinu strpljenja koja je po sipmtomima najsličnija lobotomiji. Samo spuštene glave tiho u sebi brojim do deset i gledam kako da zbilja ne izvadim tu sjekiricu i sasječem recimo, kuhinjsku ploču.

Samo da dokažem point. Sjekira je tu, i sjekira će radit'

Situacija koja, čini se nikako neće jenjati niti prestati, problem koji ostaje je činjenica kako mi ne možemo raditi s djecom kod kuće. Čini mi se dok gledam ono što mi je dostupno gledati, a to je na internetu, kako većina nekako uspijeva. Kako se onda ja lomim? Što nije u redu sa mnom?

Odustala sam od nerviranja poslije dvanaeste po redu insta story ankete “Hoćete li poslati djecu u vrtić?”  koja je vrištala očitim rezultatima 98% ne i 2% da.

Samo sam poklopila mobitel i natočila bićerin domaće šljive pa ga strusila. Ponovno sam podignula mobitel  u ruke i plačući nazvala mamu da ju pitam možemo li doći kod njih da pričuvaju djecu. Izgleda da je rakija rješenje za sve probleme.

Nakon što mi je odgovorila jedino što može, jer majčina je ljubav bezgranična, utipkala sam u gugla e-propusnice, ulogirala se u mojeg e-građanina preko otepe m-tokena, tako ti e-mile majke.

Ispunila sam podatke i odabrala pogrešnu nadležnu općinu, stisnula pošalji i ne nadala se apsolutno ničemu. Sigurno će mi proć razlog “briga o starijima”, kad zapravo idem tamo da se oni brinu o meni, kako bi se ja mogla brinuti o poslu.

Propusnica je stigla nakon nepuna 24 sata, nevjerica i osjećaj leptirića u trbuhu odjednom. Ne znam jel od one rakije ili čega, ali nije ni bitno. Idem na Hvar samo s mlađim djetetom kojeg više ne možemo kontrolirati, dva laptopa i sedam registratora, jednoj (prekratkoj) hudici, parnim čistačem i obnovljenom članarinom HAK-a u džepu.

Krenula sam na put s knedlom u grlu ponajprije radi činjenice kako moj auto ima preko 340 000 kilometara i smrdi kao da ćemo se samozapalit kad dosegne 120 km/h.  Osim toga imala sam osjećaj kako nam je stožer cilivlne zaštite prelagano izdao tu propusnicu. Da njih pitaš izdali su mi propusnicu za Zagreb - Trešnjevka jug, pa smo morali smo zvat čovika da dobijemo onu pravu otočku pola sata prije nego li je trajet krenuo prema Hvaru.

Osjećam hejt od svakog otočanina bez prebivališta koji nije dobio propusnicu, ali kombinacija mene (same) s djetetom (malim) u autu koji će eksplodirat nije ostavljala drugu opciju.

Obiteljski dani u kući na otoku

Mama, od koje sam očito naslijedila istančan ukus za boli me uvo stil odijevanja, vječito u prevelikom sivom lajbeku za svinjokolju i tata s više gadgeta od odjela za male kućne strojeve u Bauhausu. Naša mala korona zajednica na kućnom broju 714, mjesto Jelsa, otok Hvar.

Jutra su  ispunjena obiteljskom igrom “dodaj mi” i “di si stavila”, nakon čega kreće doručak i svađa oko toga tko je sinoć pojeo zadnji komad kruha. Sva sreća mama uvijek ima ona ogavna slatka hamburger peciva koja imaju rok trajanja petnaest godina.

Od svih članova naše obitelji, jedino ja mogu s našim roditeljima provesti više od sedam dana da ne ispalim na živce. Stalno tražim razlog tome. Moguće je da sam mommy trained, i da su moji živci nepoderivi, ali vjerojatnije je da sam carbon copy njihovih najgorih osobina pa se preklapamo kao one jedna-u-drugu Tupperware posude.

U Zagrebu je život potpuno drugačiji od života na otoku. Potpuno sam zaboravila kako to izgleda i koliko posla ima oko kuće i u polju. Kad je moj tata u pitanju, to su dva stana i dva polja, jedna kuća i beach bar na otočiću bez struje i vode. Pet brodova za najam koje nikad ne možemo koristiti jer - Margarita, brodovi rade, možeš eventualno u desetom mjesecu ako ih ne izvadim za popravljat. Uvijek ih izvadi.
Tu su i tri motora, uvijek jedan neispravan, i tri auta od kojih je samo jedan, najprvljaviji u pogonu.

Skuplja toliko gadgeta i sranja koliko ja skupljam opreme za snimanje koju nikada neću upotrijebiti ni isplatiti.

Zaboravim koliko sam očajno slična njemu. Bolujemo od jednake sulude nijanse ADHD-a za odrasle koji ne dozvoljava da sjediš na miru. Da čitaš na miru. Da bilo šta na miru. U stanju smo u jednome danu promjeniti pet lokacija, tri vozila i sedam planova bez da trepneš okom, i opet nemir u glavi.

Pokušat ću dočarati kako izgleda jedan naš dan u casa de luda kuća, tragikomično je u svakom slučaju

Od ponedjeljka do petka, najkasnije u devet i dvadeset vesela ekipica krene tim jednim najprljavijim autom u nabavku redom - jupola, gnojiva, baterija, kablova, pločica, hrane, akumulatora, dijelova za brodove, grablji ili čega god se možeš sjetiti da bi trebao u životu IKAD. Ja samo uzmem uzmem šolju kafe i šmugnem u svoj improvizirani ured u apartmanu na gornjem katu, gdje uredujem na preniskome stolu i najtvrđom drvenom stolicom, upitnom internet konekcijom, ali  savršenim mirom i tišinom.

Točno u trinaest –nula-nula i ni minute kasnije na stolu je spreman ručak, a sat vremena poslije još sat vremena pokušavam uspavati dijete koje jedva da je skinulo kacigu s glave- šta ako dida krene negdje na motoru.

Disklejmer - moj tata (dida) u jednome danu izmjeni najmanje tri vrste vozila u kretanju.

Moraš uvijek bit spreman

Druga smjena posla ide negdje do pet, ili do kada Rudi odvali spavanje nakon čega odmah moramo u neke radne akcije. Prvenstveno jer tata bezglavo hoda po kući, i mumlja sebi u bradu -  šta ćemo sad radit.

Mama za to vrijeme potpuno isključeno, jer kako ćeš tri promjene plana u pola sata iz dana u dan preživljavati, rješava križaljku i izgleda cool. Zapravo samo jedva čeka da svi idemo iz kuće da može na miru gledat Poirota na muhu u omjeru 4:3. Volim i ja gledat Poirota, ali one crne crte na ekranu koje čine razliku do 16:9 me previše podjsećaju da sam to već tristo puta gledala.

Tu se mete, vežu se lozice, reže se palma nožem zalijepljenim selotejpom na vrh metle jer je Stihl pila prekratka. Onda se izvuče petnaesti po redu bluetooth zvučnik u obliku bubnja s remenom i kresnu Doorsi da trese kuću.

Aftermath tog dana je: dvoje ljestvi, jer jedne su bile prekratke, stolica jer sve ljestve su previsoke za lozu, traka za vezivanje, škare, Stihl pila, dva štapa jer jedan je bio prekratak, male vrtlarske škare, velike vrtlarske škare, grablje, metla, zvučnik, punjač, adapter, selotejp, skalpel i ručna pila.

Prikolica od susjeda samo da idemo bacit tri tone grani od palme, pa onda samo da skočimo do polja jer kad je već tu prikolica treba bacit neko staro željezo.

U međuvremenu, mama i dalje gleda Poirota na muhu.

Ovo je samo jedan dan, jedno prijepodne u casa de luda kuća.

Nekidan je umjesto da ubije oko pola sata poslije ručka, u tri popodne dogovorio bager da sruši staru noninu kućicu u kojoj se gradelavala riba za goste. Istom brzinom i jednostavnošću kojom ja fotkam i objavim insta post, on naruči bager.

Kunem se, identično mojem ponašanju samo drugi artikli.

Dragi dnevniče, sinoć sam gledala televiziju s mamom i tatom

Ovaj put gledali smo normalnu rezoluciju, prvi program haertea i stari kaubojski film s Johnom Waynom u glavnoj ulozi, a tko bi drugi bio. Vani je puhala bura, a miris morske vlage i borovih iglica izazvao je eksploziju sjećanja u mojoj glavi. Uvukla sam se u krevet pored Rudija koji je hrkao u položaju vertikalno preko dva jastuka, i utonula u san dok je vani mala maslina koja više nije mala udarala u škure moje stare spavaće sobe.

Godina je 1989, imam sedam godina

Tata je došao doma s novim apeencem, zapravo starim jer moj tata gotovo nikad ne kupuje nešto sasvim novo. Ne isplati se kaže, nisam ja veslo sisao da bi kupovao iz salona. Veslo sisa njega u pravilu jer to nešto je stalno na popravku, a nisam više sigurna da je bio njegov, tu se stvari dijele i posuđuju, voza cijelo selo. Imao je crveno duguljasto sjedalo i izgledao ogromno.

Kasnila sam na školsku priredbu prisezanja zakletve drugu Titu, obučena u bijele dokoljenke, tamno plavu suknju na falde i bijelu košulju. Mama urla na tatu da me ne može voziti motorom, sestra urla jer hoće s nama, a ja urlam da hoću na motor. Tata urla jer ćemo autom zakasniti mora se voziti skroz okolo.

Moja kretenska frizura pola fudbalerka, pola samo izraslo preko svake mjere izgledala nakon te divljačke vožnje motorom još gore, ako je to ikako moguće.

Bili smo posljednja generacija Titovih pionira, zadnja generacija ćirilice u školi koju ne znam razaznati da mi život ovisi o tome. Prisezali smo zakletvu poslagani kao pačići ispred učiteljice i ponavljali teškom mukom naučenu SOCIJA-LISTIČKU-RE-PUBLIKU-JUGO-SLAVIJU.

Bila su to prekrasna vremena za mene. Ne radi druga Tita, premda mislim da se okreće u grobu  svaki put kad Bernardić plače da mu je hadeze uzeo igračku na nacionalnoj  televiziji, već radi toga što sam djetinjstvo provela na najljepšem mjestu na svijetu. Mojem otoku Hvaru.

Moj dom uvijek je bio ovdje, i moje srce mu pripada. Teškoj škrtoj zemlji i naglasku koje je teško razumjeti, pozdravima u hodu tajanstvenim mimikama glave i vrućim ljetima kad se samo čeka da svi gosti odu.

Odselili smo s otoka kada sam imala trinaest godina

Nismo imali ništa, premda ljudi ovdje vole misliti da nam Malik Tintilinić i Domaći printaju novčanice eura u garaži. Moj tata radio je kao podružni voditelj  Atlas putničke agencije koja nije imala gostiju, jer je zemljom prošao rat. Nismo ga osjetili, mama se dobrano potrudila da odrastamo zaštićene od svih negativnih informacija i misli.

Uvijek je radio, konstantno je nešto pretakao iz šupljeg u prazno, a ponekad bi to pretakanje bilo unosno. On će na to reći – koliko sam puta stao u govno, toliko sam ga puta i preskočio.

U Zagreb smo doselili u mali dvosoban stan mamine tete, koju je on išao moliti možemo li koristiti dok se ne snađemo.  Snalazili smo se još pet različitih adresa i devet godina dok nismo mogli kupiti prvi dvosoban stan u guzici kvarta Trešnjevka, industrijskoj Ciglenici blizu gumare Čavić. Mrzila sam taj kvart.

Ovo sad zvuči kao Ivica Kičmanović U registraturi, ali zapravno nismo živjeli loše. Za ta vremena bili smo bogataši s kućom na moru koja je petnaest godina sustavno propadala jer nitko nije imao vremena brinuti se o njoj. Svake godine u sedmom mjesecu krenuli bi vijugavom D1 cestom kroz Udbinu,  sa petnaest sendviča i bocama vode, osam sati u autu bez klime dok bi sestra povraćala po meni na zadnjem sjedištu.

Bila su to dobra vremena,  bar oni trenutci kad sam ju stigla uštipat za podlakticu da mama ne vidi, pa se pravit grbava – nisam ja ništa napravila, plače bezveze.

Sad dok ovo tipkam, razmišljam kako se uopće ne mogu sjetiti tate kroz ta malgovita dječja ljeta. Samo mama i nezaobilazna nona Margarita, sa drvenim pajakom (kuhačom) u ruci. Nisam sigurna da li je uopće bio s nama ljeti, jer ga je preseljenje u Zagreb zauvijek pretvorilo u vlasnika tvrtke koja stalno mora raditi, a mamu u suprugu vlasnika tvrtke koja za nju nije imala odgovarajuće radno mjesto.

Ona je diplomirani pravnik i osoba koja uvijek ima argument za proturiječiti. UVIJEK

Odrastajući, nikada mi nije bilo jasno kako je ona, s formalno puno boljim školovanjem od njega, pristala raditi posao za koji realno treba srednja upravna škola. Prekrasna plavooka cura iz Poljica na otoku Hvaru, najmlađa od troje djece domaćice i šumara studirala je Pravni fakultet u Splitu i Sarajevu i završila s štreberskim peticama.

Najozbiljnije nemamo prevelike poveznice ovdje, ja sam fakultet završila s jedva trojkom vječito nezainteresirana.  Tek sada, nakon iskustva života s kovidom, poslom i dvoje djece od koje je jedno u školi, vidim zašto je mama napravila takvu odluku. Nije bilo previše opcija u tome trenutku, ja u šestom, sestra u prvom osnovne u velikom gradu i tuđem stanu, s nešto love u džepu.  Tati je sigurno trebala podrška osobe kojoj vjeruje, nekoga tko će odraditi svoj posao pa još malo više jer nema tko drugi, ali mislim da taj izbor nije bio u potpunosti njezin.

Nikada nije voljela pričati o tome, čini mi se kao da taj potez smatra najgorom pogreškom u životu.

Mogla je naći posao u svojoj struci u Zagrebu, ali kako bi odrađivala sva ta bolovanja i bolnička liječenja po kojima smo vječito bile? Njega doslovno nikada nije bilo doma, ona nije vozila auto i nije bilo baka i dida servisa. Mogla se osloniti samo na tatinu sestru koja je imala svoju deset godina stariju djecu i deset godina starije probleme.

Znala je da će biti horor, međutim ostavila je svoj posao u Jelsi, spakirala nas i preselila u Zagreb kako bi on mogao raditi onako kako je navikao. Puno, i sa svrhom.

Tata je vozio sivu Ford Fiestu s četvero vrata, puštao brkove da izgleda opasno i nosio preveliku jaknu u kojoj je jedan džep sezao gotovo do poda. U njemu je bio mobitel koji je kupio od pola predujma za robu kojeg je dobio od kupca. Moja teta, njegova starija sestra s kojom je pokrenuo posao kada smo došli u Zagreb, bila je zadužena za kesu zajedničkog poduzeća.

Pričala mi je godinama kasnije kako je došao s tim mobitelom. Bio je velik i težak najmanje kilogram, u obliku cigle s ogromom antenom, otprilike kao satelitski telefon iz ratnih filmova.

„Pitala sam ga gdje je cijeli iznos jer uvijek bi malo falilo. Ili bi potrošio na cigarete ili na ručak, ali nikada ne bi donio u firmu cijeli iznos“.

"Kupio sam mobitel da mogu zvat ljude", rekao je i stavio na stol sivu ciglu na kojoj je pisalo Duncall.

"Došlo mi je da mu opalim plesku", zaključila  je preko srka kave. 

Nisam sigurna je li teta Smilja opalila disciplinsku mlađem braci preko čelenke, ali sigurna sam da je dobio svoje.

Tada je prvi put kupio pravi direktorski auto, crni BMW serije pet uvezen nekim mutnim kanalima s prijeđenih 150000 kilometara. Mama je dobila sedam slomova živaca kad je vidjela auto, jer u stanu smo umjesto toplih radijatora imali kalijevu peć na drva koje je cijepala ona, a na treći kat nosila ja.

Ako mislite da grijanje na drva nije neki problem, pokušajte to objasniti dalmatincu koji je preselio u Zagreb. Nama je patološki hladno onaj tren kad izađemo iz tunela Sv. Rok prema sjeveru.

Grijanje bi dakle radilo dok se zadnja mamina cigareta ne bi izgasila, sve do idućeg jutra kad bih čula udaranje cjepanica u dno peći u dnevnom boravku i prijetnje što će mi se sve dogoditi ako se vatra ugasi dok sam doma. Zašto vam sad pričam priču sirote male bogatašice, kad znate da imamo kuću na Hvaru i stan u Zagrebu?

Sigurno se valjamo u lovi, najlakše je ne radit ništa cijelu godinu i iznajmljivati fureštima dva mjeseca

Nedavno sam pročitala komentar ispod jedne od objava koju je natipkao moj ljubazni stalker.  Kiseli doktor književnosti i ekonomije, nesumLJivo,  mi je tečnim internetskim hrvatskim jezikom objasnio kako smo sicilijanska mafijaška obitelj. Očito je imao rendes vous sa nonom Margaritom negdje, nekad.

Sinko moj.

Inače me nebriga za ovakve komentare, međutim naš dobrodušni higijeničar nije mogao jače pišati u vjetar tipakjući tu dizertaciju. Gospodin Makinacija „nezna“ da se ovaj izraz piše odvojeno i da je sve što imamo došlo kao rezultat nevjerojatne energije i njegovog neobičnog poremećaja koji se zove šta ćemo sad radit.

Tata i ja zajedno smo radili više od deset godina, usudila bih se reći da je veliki dio moje osobnosti oblikovan njegovim utjecajem. Utisnuo je u mene učenja koja su toliko jednostavna, a opet veoma malen broj ljudi živi i radi po tim načelima.

Prenijet ću ovdje nekoliko njegovih life hack-ova, koje sam sigurna da mogu primjeniti svi osim ovog gore vidovitog Milana.

  • Nema ne može se. Uvijek se može, samo moraš nać kako.
  • Ako ne znaš, nikad nemoj reć da ne znaš. Blebni i glumi da znaš, nitko neće primjetiti.
  • Ti si žensko, to znači da moraš uvijek znat duplo više nego muški
  • Moraš mislit dva koraka iza i tri koraka naprijed, ako hoćeš nešto dobro napravit
  • Nemoj nikad zajebat nekog namjerno, osim ako ipak jesi slučajno, onda nemoj plakat kad ti se vrati
  • Malo sporije pričaj, ide mi na živce koliko možeš govorit.

Ovaj zadnji zapravo nije life hack, i ide uz bok s glupačo smotana i idiote neorganizirani koji bi dolazili kada ne bih radila po ovim pravilima.

Imao je i sreće moj tata, ponajprije što je imao moju mamu za ženu

Prije toga je imao sreće što je imao našu nonu za majku, i dvije starije sestre koje su mu bile kočničari, učiteljice i oslonac kroz cijeli život.

Vidiš, nekako kad zbrojiš dva i dva, ta obitelj koju jedva podnosiš i ljudi koji su ti silom dio života, nisi ih birao - ali tu su. Oni su uvijek tu za tebe.

Tvoja energija i snaga, vlastito uvjerenje kako ti to možeš, i podrška onih koji su ti najbliži – to je Malik  Tintilinić koji tiska eure u garaži. Treba ti i malo sreće, ali ako ti ne vjeruješ u sebe ni sreća neće.

 

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *