Kako ostati u braku nakon tisuću godina? Sasvim iskreno

Kako ostati u braku nakon tisuću godina? Sasvim iskreno

Znala sam da me neće pitati TO pitanje na normalan način. Bilo je – ili ću se udaviti nekim cupcakeom iz pekare ili ću panično tražiti nešto što bi predstavljalo prsten u kartonima take-outa iz kineskog u Okićkoj.

Ljubav ide kroz želudac, a ostaje među dvoje ljudi jedino tako da se ne uzimaš zdravo za gotovo, i nađeš način kako da ti partner ne dosadi.
Stavimo li na stranu sve one glupe tekstove u kojima nam objašnjavaju kako bi trebale kupovati sexy donje rublje i paliti mirisne svijeće, ako vam se hoće provjerite OVDJE kako to izgleda kad se prevede u "married with kids".

Dakle na stranu to, naletila sam na nekoliko bitnih trikova koje koristim redovito i koji pale sigurno kao golf trojka na zimsko jutro.
Prvo, čisto da dobijete dojam koliko smo debelo zabrazdili u bračnu kolotečinu, krenimo od početaka i stoljeća sedmog kada smo se upoznali.

Ja sam bila klošar, on je bio dama

Nikada mi u životu ne bi palo na pamet da bih mogla završiti s likom kakav je moj suprug.

Prvi put kada sam ga vidjela, dok je Aquarius još imao smisla za izlazak, oko njegovog je tijela bila omotana nepoznata ženska osoba. Na nogama je imao očajne lakirane špic papke, a na glavi nalakiranu frizuru. Doslovno, ne serem.

Nasred plesnog podija nosao je neku maličku u stilu Dwaynea Johnsona i uvaljivao joj žvake.
Fuj, prokomentirala sam sama sebi u bradu. Pitaj me sad što mislim o tome.

Jedne užasno hladne zimske večeri dok sam se dopisivala s nekim likom na Iskrici (što me podsjetilo, moram pročekirati postoji li taj profil još uvijek tamo i jesam li među onih 532038 tupsona koji još nisu otkrili Tinder) prijateljica me nagovorila da odem s njom na Magazin.
Svi koji me pratite duže vremena sada možete slobodno zaključiti dfq s Magazinom.

Nemam pojma niti dan danas. Znam samo da nisam otišla, ne bilo nas, niti naše djece.

Moja prijateljica iz srednje, jedna od dvije s kojima sam ostala u kontaktu radila je s njegovom sestričnom, koja je tu večer izašla s njegovim društvom. Tetris mojeg života uzimao je maksimalni zamah, a ja pojma nisam imala. Nas dvoje smo živjeli na istome kvartu, išli u iste dućane i kafiće, a nikada se sreli nismo.

Nekoliko švalerskih poteza kasnije, i ja idem doma s njegovim pretjerano namirisanim zimskim šalom, a on sa slikom u glavi mojeg eksanja velikog Tuborga. Bilo je to zima 2000/2001, točnije mjesec prosinac dva dana prije njegovog rođendana.

Classy koliko sam danas, zahvaljujem njemu. Kuler koji je danas, zahvaljuje meni.

Jedan smo drugoga tijekom nadolazećih deset godina ispravljali u odijevanju i ponašanju. Ja nisam znala reći dobar dan i oprosti, on je polako odustajao od tankih papaka tihotapaka u snijegu dubokom tridesetak centimetara.
Odrasli smo jedan s drugim, ali nismo – tada još, uviđali nedostatke koje neke brakove doslovno razaraju.

Možda upravo zato što smo ušli u odrasle godine zajedno, ili zato što mi je godinama bio najbolji frend, mogu mu sasuti sve u lice. Može i on meni, i napravi to vrlo često.
Možda je to odgovor koji mnogi traže kada se nađu pred zidom izgrađenog od zamjeranja i sitnih svađica. Mi se izurlamo, odemo svaki na svoju stranu par sati dok se ne ohladimo i onda razgovaramo.

ovdje smo većinom ja klošar, i on klošar.

Zapravo, ja sam njega zaprosila

Mi smo se nekako dogovorili o braku. Znam da zvuči dosadno poput prijenosa mise nedjeljom ujutro, ali zaista je tako ispalo. Uvjerena sam, da nisam napravila pritisak od dosade cura-dečko života, ozakonili bi se tek nakon djece. Danas mi je ipak malo krivo što nemam neku pričicu koja bi izazivala emotivne proljeve i srčeka na društvenim mrežama, ali nije ni ova loša. Slučaj ide ovako.

Par godina nakon uletavanja u sigurne poslove, s redovitom plaćom, iste "južual“ poslove od kojih moderni digitalni nomad danas bježi, odradili smo nekoliko killer putovanja. Kad samo promislim gdje smo sve bili i što smo doživjeli, vjerojatno bih danas bila digitalni nomad i živjela od putovanja. Da je sreće bilo, i postojao Instagram.

Ali pričamo o 2008 godini, kada je Facebook sramežljivo provirivao na ove prostore, a prosječan Hrvat bio uvjeren da ga je kreirala UDBA kako bi kontrolirala za koga si glasao.
Evo par fotki čisto da imamo uvod u daljnja događanja.

kad su pare u pitanju, on je glavni
kad je cuga u pitanju, ja sam glavna
kad je puzanje po podu u pitanju, svi smo glavni

Tijekom našeg boravka na Thailandu, uljuljkan u osjećaj topline što od mora, što od ruma, pijeska ili vječno nasmijanih slatkih Tajlanđana, moj čovjek je ispalio ONO pitanje. Nisam imala pojma onako filmski nisam imala ni najmanji tračak sumLJe da bi se to moglo dogoditi, jer desilo se na najčudnijem mogućem mjestu.

Tečajevi ronjenja na Thailandu su vrlo jeftini, bar su onda bili. Upola jeftinije i duplo kraće dovoljan je razlog da odlučiš plutati s bocom kisika na osamnaest metara u minusu. Tako smo i mi odlučili položiti tečaj za open water diver-a, taman za izgubiti onih par sati dnevno, a opet uživati u prekasnom podmorju oko otočića Koh Phi Phi.

Moram napomenuti kako je on na to ronjenje išao polu prisilno, što cijelu stvar čini dodatno romantičnom, ali na naš način.

Naime, prije urona, makar u plićak, natjeraju te da pogledaš filmić u kojem se ekipa davi od dekompresijske bolesti. Priznao mi je poslije da je premro od straha, i dok je gledao taj filmić, i tijekom sva tri naša urona.

Hiperventilirao je

pod površinom od nelagodne situacije i trošio zapremninu svoje boce kisika puno brže nego ostatak grupe. To bi značilo da ćemo ili svi morati izroniti ili mu netko mora posuditi kisik iz svoje boce.

Prvi i drugi put to sam bila ja i već smo imali dogovoren znak, dva put me pljesne po guzici i pokaže na svoj regulator (to je onaj uređaj iz kojeg viri hobotnica spojena s bocom kisika).

Treći put okrećem se poslije pljeskanja po dupetu i vrtim očima jer mi je već bilo pomalo dosta te situacije, ali on izvodi neki luđački ples s rukama.

Gledam ga i mislim si - gotovo je.

Udavit će se.

Približila sam se u nagonu da ga spasim premda nema ti spasa ako si zadržao dah na minus 18 metara ispod nadmorske visine, i shvatim da pokazuje Moresovim znakovima.

Ja- ti-prsten-srce.

na taj dan, s učiteljima ronjenja

YOU shittin me?

Ti si sad mene zaprosio s tri posto kisika u boci na dnu morskog korita nekog grebena usred ničega?
Romantično, kad vam kažem. Naravno da sam kimnula, dohvatila svoj dodatni regulator i dodala mu da ne otegne papke, kad je već pitao pitanje.
Dan danas ga zezam da me zaprosio da spasi vlastiti život. Kaže - spasio sam se kad sam te upoznao.

Nije mi jasno od čega, možda od svih onih komada koji su ga opsjedali, jadan ne bio.

Godinu dana poslije bili smo vjenčani. Nakon toga smo proveli iduće dvije kontemplirajući da li ili ne krenuti u avanturu djeca.

I evo nas sad, umorni i smoždeni od glupe svakodnevice - jedan drugome opanak

Tulumi su se sveli na pretrpavanje sushijem u petak navečer i slinjenje po kauču najkasnije do 22h, uz povremeni izlazak za kojeg je potrebna logistika u razini distributivnog centra Lidla u Perušiću i tijekom kojeg se izbijemo iz cipela. Ponašanje koje barem djelomično, odgovara bračnom paru na pragu krize srednjih godina, dok ovo ostalo, nemam izgovor osim da nismo u kondiciji.

Sve vodi prema tome da se predugo znamo, i sve jedan na drugome već unaprijed pretpostavljamo. Od ponedjeljka do nedjelje, već znamo unaprijed kakav će to tjedan biti i kolotečina rasporeda koja je ubitačna za vezu samo dodatno zabija čavao u lijes poznat kao brak.

Nas dvoje imamo još jednu, vrlo jaku otegotnu okolnost

a to je da radimo zajedno. Dakle mi smo od jutra do mraka zajedno, na poslu, prije posla, nakon posla i u krevetu. Jedino mjesto gdje nismo zajedno je u teretani i kod zubara.

Možete li zamisliti kako to izgleda kad ubrojite zajednički radni dan u klasičnu bračnu kolotečinu? Slam dunk bio bi izlaz u košarkaškom žargonu, hattrick u nogometnom i ubitačno u ovom kojeg svatko može razumjeti.
Vjerujte mi, ponekad je jedini način da uneseš element iznenađenja u odnos taj da se jednostavno praviš da si netko drugi.

Tako ja doma imam Viktoriju, Neu i odnedavno Gloriju, a razmišljam i o četvrtoj osobnosti jedino još nisam ime odabrala.

Nisu to potpune izmjene mojeg charming personalityja, već uglavnom fizičke promjene koje izvlače drugačije žene iz mene. Jer Margarita nikada ne bi obukla bijeli sakač na crni top s dekoletom do pupka. Gloriji to nije bio problem.
Kao začini koje dodaješ u čobanac pa je više ili manje ljut.

Mogu potvrditi s uspješnošću tristo posto kako je ovaj vikend jedna žena potpuno opčinila mojeg muža.

Zvala se Gloria, izgledala je najbolje ikad i bila je zapravo - ja.

Njen trik - frizura iz kofera za 42 dolara i samostojeći push up. Dovoljno da se on pravi da me ne poznaje i da se resetiramo za idućih mjesec dana izdanja sive tute, bilih starki i điletina od koze.

Probaj, garantiram uspjeh ili vraćam pare u roku 40 dana.

2 Responses
  1. Draga Margarita! Već sam vam jednom pisala koliko sam sati provela gledajući vaše vlogove na you tubu! Ne zbog fashion momenata ne zbog make up tutorijala od kojih niti imam pojma niti imam to sa čim se šminkaju ! Gledala sam vas isključivo zbog djece i vašeg strpljenja kada sa cvitom radite mnoge stvari za koje današnji roditelji nemaju vremena ! Ne ulazim u temu braka jer svako od nas ima iste ali potpuno iste probleme ali ovo moram probati ! Internet mater je meni bas Cool lik i neprikosnovena mama ! Lov ju

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *