Hoće bit' bolje? Oće kurac

Hoće bit' bolje? Oće kurac

oj, živote robijo.

Ma šalim se sretna nam Nova. Meni je totally super započela ova 2019ta.  Nisam još niti jednom krivo napisala datum na papir i pokušavam zbrojiti mozak na poslu tako što ne radim nište kompliciranije od forvardiranja i brisanja mailova.

Nema goreg nego kad  uzmeš godišnji onih par dana između Božića i Nove pa ti prođu u magli od francuske i alkohola, izmaknu kao klizavi sapun - di si bio šta si radio, nemaš pojma.

Kao nagradu za dobro ponašanje ove godine djedica mi je pod bor donio prehladu mlađeg djeteta, i kao nuspojavu boravka u zatvorenom podivljalo starije dijete.

Uzela sam godišnji ne bi li se odmorila i napokon pripremila kuću za božićnu večeru kao normalan čovjek i žena iz okolice instagrama, ali šipak to.

U vlastitu obranu radi onog što će slijediti nastavite li čitati  - nisam opterećena hyper uređivanjem i ukrašavanjem kuće, niti imam OKP čišćenja parketa Domestosom. Srednje sam uredno/neuredna, mediokritet u svemu, pisala sam vam već sve o tome.

Kriv je naš stan.

Opća pretpostavka je da se svi veći blagdani slave kod nas, jer kvadratura veličine male dvorane Doma sportova jednostavno zove na taj zaključak.  Mislim nije bed, stvarno bih radije deset puta usisavala i prala pod nego kuhala jelo za večeru za dvadeset ljudi.

Tko će taj stres izrdžat'?

Sve je krenulo odlično dok Rudi nije dobio temeraturu jer ipak - ja sam uzela godišnji. Osjećam svemir kako me gleda i tiho sikće - Nećeš, razbojnice. Palo mi je na pamet da prekinem godišnji i uzmem bolovanje. Stvarno je.

Dušo nemoj razmišljat, ne ide ti to

Razmišljala sam u tim trenucima, kao što to  sve češće biva u zadnje vrijeme kako bi bilo super da sam kućanica. Mrzim ovu riječ, posebno kada se izgovara. Ku-ćanica. Zvuči kao spolno prenosiva bolest ili nekakvo mlitavo jelo od pljesnivog sira.

Svaki period pred Božić do sada provela sam u mahnitom trčanju po dućanima u poslijepodnevnim satima, uređivanju stana i motanju poklona u ponoć. Dodajmo na to hektičnu situaciju pred kraj godine, ekselicu sa deset tabova na njemačkom i zaključivanje projekata dobili smo mene - umornu i bezvoljnu.

Sam spomen šetnje po Adventu u meni je budio muku u želudcu.

U mjesec dana zagrebačkog Adventa bila sam jednom dvadeset i dvije minute na Fuliranju, i onda opet sat vremena za Badnjak.  Onda još jednom na Fuliranju jer sam bila gladna kobasice, a ostale sam lokacije vidjela samo preko ekrana mobitela.

I onda zaključak, iduće godine ću ih sve posjetiti i opaliti mrak fotku da dokažem sebi i svijetu kako nisam totalni luzer. Vidjet ćemo kako će to proći. Ali vjerovatno će rezultat biti isti kao i dosadašnjih godina, osim ako nekako ne postanem ku-ćanica.

Nemojte me krivo shvatiti, ne ona kućanica koja je doma sa djecom od osam dok muž ne dođe sa posla. Tako se umoriš gore nego na poslu. Ne, ja želim biti ona koja u devet odvede djecu u vrtić obučena u tajice, popije kavu na miru i onda se bavi nekim svojim poslom. To je moja želja za 2019 godinu.

Znam, realna sam u razini saborskih zastupnika kad slažu budžete. Realna sa figom u džepu. Ali znaš kako ide, stavi mrkvu ispred sebe pa ćeš nešto napraviti. Bolje od biča po guzici.

Šta ti točno hoću reć

Ovaj tekst našla sam na desktopu, fajl je bio pod nazivom odluke 2019. Mislila sam da je nešto vezano za posao, i nisam otvarala sve do danas. Načešće sama sebi riknem od smijeha na vlastite reakcije ili zaključke, tako je i sa ovim. Dakle ovo sam pisala u 12 mjesecu, prošlo je pet mjeseci a ja sam promjenila mišljenje već devet puta.

Pa jesi, pa nisi, pa gore pa dolje.

Unutar ovih nekoliko mjeseci imala sam prilike razgovarati sa nekoliko ljudi oko sebe koji su mijenjali ili tražili novi posao. Pod tim mislim na obične klasične poslove koje su naše mame radile, uredski, poštanski, blagajnički, novinarski, direktorski, doktorski, uglavnom poslovi sa fiksnim radnim vremenom i/ili nadređenim iznad tebe.

Koji je zajednički problem sa klasičnim poslovima i mamađerlukom?

Nemaš cajta. Nemaš vremena i nemaš strpljenja za život nakon robije od  8-16h.

S time da ja zbilja volim svoj posao i imam super ekipu tako da kod mene to tehnički nije robija nego samo obaveza sa fiksno određenim radnim vremenom. Bez obzira na to bilo bi effin super da radim skraćeno, ili da radim od sedam do tri, ili do dva.

Mislim da bi sve mame sa djecom do 12 godina trebale raditi skraćeno za iste pare. Ili mogućnost raditi skraćeno radno vrijeme, ali da imaš bar mirovinsko puno radno vrijeme, a plaća minimalno 80% visine standardne.

Dang, mislim da sam spremna za Markov trg, ajmo mater za precjednicu.

Jedno vrijeme, prije nego sam ostala drugi put trudna, dogovorila sam za sebe radno vijeme od sedam do tri.  Tada sam još imala posao kao voditelj odjela od šest ljudi, pa sam zaista trebala tih sat vremena mira kako bi mogla odraditi menađerluk na miru.

One dosadne stvari za koje treba max koncentracija, to sam radila ujutro od sedam do osam. Odlazila bih u tri, skupila djecu obavila dućan i već u 16h smo bili kod kuće. Sada više tako ne mogu, toliko sam jeben lik da me premjestilo pa sad menađeriram odjel sastavljen od sebe same.

High fives za mene.

 

alo, porezna? maks'se ja ću ti pokazat

Curke, moramo si priznati da smo se malo zeznule sa tom emancipacijom. Nismo muške natjerale da usisavaju i vuku kese iz Lidla, a mi cijepamo drva i biramo mehaničara za auto. Ne može to tako.

Prvo odmah svi potpisat referendum da ne moramo raditi do 67 godine, a onda učit djecu da svi sve moraju raditi. Kad muški počnu usisavat naše kćeri biti će spašene ove utopije koju živimo.

Trebale bi i malo glumiti da smo kilave i nesposobne, tek toliko da se zapitaju TKO će to napraviti ako nećeš ti. Trebale bi prestati trpiti terore na poslu i ostajanja do dvanaest u noći samo zato jer tvoj šef zaključuje kako nemaš pametnijeg posla. Isto tako prestati raditi stvari koje nisu u opisu tvojeg posla, samo zato jer si žensko  - a to je ženski posao.

Dfq is that? Znam da nije lako naći posao, ali isto tako nije fer da radiš bez plaće ili da si kao guska u magli pa ne znaš da ti ne uplaćuju doprinose.

By the way, KAKO je moguće da porezna to nije u stanju kontrolirati?

Znam NaPReemjer da se u nekim respektabilnim kompanijama/medijskim servisima zaposlenicima nije isplaćivalo doprinose. Ma sad stvarno, pa što će državi doprinosi, to je nonsens.

Gori od države su zaposlenici, jer ih nije briga.  Dušo, vidiš da se država ne brine o tebi, pa nemoj bit mazga.

Sada trenutno sjedim pored jedne simpatične djevojke od 29 godina, koju smo posljednju zaposlili, i provodim trening osamstotisućiti po redu. Stigla je iz velike i poznate hrvatske tvrtke u kojoj je radila po šesnaest sati i vikendom  jer je većina njenih kolega dobila otkaz zbog smanjenog obima posla.

Ono što me šokiralo je činjenica kako ona bez obzira na nenormalne uvjete rada  nije aktivno tražila novi posao i ovdje je stigla na preporuku.  Bit će da je bila uvjerena kako ne može dobiti drugi posao.

Sva sreća da se svemir smilovao pa je moje trenažiranje svedeno na minimum jer je cura super odgovorna, brzo uči, efikasna je i ZAŠTO SE NISI POMAKNULA SA MJESTA PRIJE?

Edit nekoliko mjeseci kasnije: daleko najefikasniji i najbrže "učeći" djelatnik koji je prošao kroz moje ruke. Nije mala stvar, softverski smo opremljeni kao prosječna europska banka, a prodajni program  kojeg moraš savladati širi od pasice na hlačama Ive Balent (ili je sad Todoirić? ). In your face bivša kompanijo koja ju je imala kao zaposlenika, mi je nikada nećemo ispustiti iz ruku. 

Zaključak - žene su puno bolji radnici od muškaraca, mark my words. Odgovornije su, efikasnije, ljubaznije i brižnije  i mogu raditi dvije stvari odjednom bez histeričnog kokodakanja, za razliku od muškaraca. Morate mi ovdje vjerovati, radim u branši koju većinom nastanjuju muškarci. Jedan problem je OK, ali kad se nakaleme dva odjednom  - jadna ti majka.

Bez obzira na to, stalno nam (ženama) dodijeljuju ili debilne poslove ili uvjete koje nam je teško izdržati bez da žrtvujemo slobodno vrijeme ili vrijeme sa djecom.

Daleko najranjivija skupina ovdje su mame. Svi očekuju da se mame ponašaju mameći, da ne pokazuju zube jer imaju mala usta za hraniti i zato jer trebaju stabilne poslove kako bi mogle odraditi bolovanje ili slično.

Nek' vas pitam ovo, rukovodeći na vlasti i tupsoni na čelu hrvatskih firmi

Ako mater ne može bit' doma s bolesnim djetetom, tko će vam uzgajati buduću radnu snagu?

Ako mater ne može imati slododno jutro za obaviti pregled dojki, tko će vam odraditi posao kad primite obavijest da je  bolesna?

Ako se dijele otkazi kao žvake ženama  koje marljivo i odgovorno odrađivale posao zato što su na porodiljnom, i bez ikakve naznake da ga može dobiti natrag - tko će rađati djecu?

Što vi mislite, da smo mi veslo sisale? Mislite li da će buduće majke, današnje djevojke grlom u jagode rađati djecu jedno drugome uho do uha? Djecu za koju nisu sigurne mogu li ih adekvatno zbrinuti, a pod time mislim nahraniti, odjenuti i poslati u školu? Kupiti im Najkice,  mobitel i ostala sranja koja klinci danas imaju u drugome osnovne?

Not gonna happen, bitches. 

Današnji pripadnik Z generacije želi za sebe samo najbolje, i neće raditi pod izrabljivanjem ili riskirati otkaz radi trudnoće. Nastavi li se ovako, postati ćemo zemlja staraca i usidjelica. Ne pomaže ni demografska politika iz kamenog doba, koja odbija uvidjeti činjenice da se svijet promijenio i kako se stvari moraju izvrnuti naglavačke kao bi nam svima bilo bolje.

Ovo nažalost nije više Titova Jugoslavija gdje nije bilo ničega, ali bilo je krumpira, janjetine i posla za svakoga -  ovo je nešto gore.

Ovo je situacija u kojoj smo inertne prema vlastitoj budućnosti, dok ćemo s druge strane skočiti za vrat svakome tko samo krivo pogleda naše dijete.

Mame su jako opasna skupina

Ja kažem da su se na krive namjerili: evo na mojem primjeru, otkada sam postala mama puno sam gora po tom pitanju.

Nema više điđi-miđi. Ako nije dobro za moj family, makse nemoj da te pljusnem.

Možda su godine radnog staža, možda je charming personality, ali kada vidim izrabljivanje koje određeni lowlifeovi (kako bi čoek ovo preveo na rvacki ?!) na čelu nekih komapnija rade ljudima dođe mi da ih sve ispljuskam.

Zašto to trpiš? Zašto itko to trpi? Ako ćeš pokazati djeci pravi primjer, nemoj trpiti sranja. Ako nemaš djecu i imaš slobodnog vremena zašto ga poklanjaš nekome tko to ne vidi/ne cijeni?! Otišao tekst kvragu, ali shvaćate li što govorim?

Nemoj trpiti sranja nego se pokreni. Nema ne može se.

Ako se ne pokreneš hoće li bit' bolje? 'Oće kurac.

Ja imam svoj masterplan i pazi sad  - nije bloganje/vloganje/influensanje, ali neću vam ga još reći. Trpite.

 

One Response
  1. Čitam te i smijem se…masterplan..
    Uvijek ga imam …neki ..
    A imam i svoj posao…izmisljeni…obozavam ga.
    Radim doma, sama svoj šef i sama si kuham kavu…i zavide mi mnogi od 8 do 4….
    Zadovoljna djeca ..muž…financije…
    Ali …ima ali,…ne sjecam se kad sam bila na godisnjem koji je trajao dulje od 5 dana i kji je bio akšuali godišnji a ne burn out i bijeg u šumu ili na pusti otok. Nekako je uvijek bilo…trebam jos ovo napraviti, jos ovo i onda…ljudi cekaju..moras….
    Imam godine i iskustva i rada i jos uvijek mi je master plan pomiriti posao koji nosi kruh na stol, a ne cini od mene roba…

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *